Cijeli život osjećala sam se nesigurnom u odnosu s drugim ljudima. Kao da mi nešto nedostaje, da nisam dovoljno lijepa, da nisam dovoljno dobra i uspješna, da su drugi bolji i uspješniji od mene. I to me je jako opterećivalo i sputavalo u životu. Osjećala sam se manje vrijednom, a nisam znala kako si pomoći. Bilo mi je jako stalo da me drugi vole i poštuju pa sam se silno trudila i ulagala velike napore da me ljudi konačno primijete, počnu uvažavati i cijeniti. Najviše truda sam uložila na poslu i taj trud mi se isplatio u smislu da sam u karijeri napredovala, bila prepoznata po svojem radu i zalaganju. No strah i nelagoda od mišljenja okoline i dalje me nije napuštala. Puno energije trošila sam da prikrijem tu svoju nelagodu. I u odnosima u obitelji ta nesigurnost je uzela svoj danak, unatoč uvijek prisutnoj silnoj želji da budem najbolja supruga, najbolja majka, najbolja kćerka. Opet sam imala osjećaj da nije dobro ispalo, da nisam dobra supruga, da nisam dovoljno dobra majka, da nisam bila dovoljno dobro dijete.
To “dovoljno dobra” bilo mi je preveliko opterećenje koje mi je zagorčavalo život. Sjećam se da sam to sebi uvijek protumačila kako sazrijevam kasnije od mojih vršnjaka, a zapravo se radilo o niskom samopoštovanju. Ta potreba za savršenstvom, da moramo ispuniti i svoja i tuđa očekivanja, je nešto što nam je nesvjesno nametnuto ili smo to sami percipirali kroz odrastanje i kroz životno iskustvo u najboljoj namjeri, da postignemo što više, da nam život bude što lakši i ljepši. No malo je onih koji nisu pokleknuli pod tim teretom. Ja priznajem da jesam i da mi je taj teret obilježio život.
Sada sam svjesna da sam ta svoja opterećenja nesvjesno prenijela i na svoju djecu i da sada moja djeca vode borbu sa svojim samopouzdanjem kao i ja u njihovim godinama. Zbog njih i pišem sve ovo jer im želim od sveg srca da sada, u svojim mladim godinama spoznaju da su upravo ovakvi kakvi jesu, sa svim svojim vrlinama i manama jedinstveni i dragocjeni. I da ne trebaju biti “bolji”, nego da osvijeste da imaju neprocjenjivu vrijednost upravo takvi kakvi jesu i da zaslužuju, kao i svi ljudi oko nas, uživati u životu i boriti se za sebe i zbog sebe, a ne zbog drugih. Nije bitno mišljenje i očekivanje drugih, okoline u kojoj živimo, nije bitno što drugi govore o nama, dokle god smo mi zadovoljni sami sa sobom. A to je onaj osjećaj u nama da je sve onako kako po nama treba biti, da smo na dobrom putu i da slijedimo taj svoj put. Citirat ću jednu, po meni jako važnu misao, odnosno rečenicu gospodina Smiljana Morija, poznatog slovenskog motivacijskog govornika i life-couch trenera koji je svojoj djeci još u vrtićkoj dobi osvijestio i dao najvažniji životni savjet, a koji stalno naglašava i svojim učenicima: “Nije važno ono što drugi misle i pričaju o tebi, važno je što Ti misliš o sebi”.
To je po meni najvažnija pouka koju treba osvijestiti, što je ranije moguće u životu, ako je slučajno do sada nismo osvijestili. Sretna sam zbog onih koji to uvjerenje već žive, a za nas ostale, srećom nikad nije kasno okrenuti novu stranicu u svom životu. Kada osvijestimo sebe i svoju jedinstvenost, da smo već savršeni upravo ovakvi kakvi jesmo, sa svim svojim vrlinama i manama i da uvijek možemo raditi na sebi da postanemo još bolja verzija sebe, život postaje puno lakši i opušteniji. Jako je bitno da smo zadovoljni sami sobom i postignutim u svojem životu i da slijedimo svoj životni put koji smo za sebe izabrali. Naime, uvijek, ama baš uvijek, u svakoj životnoj prilici, imamo mogućnost vlastitog izbora u donošenju bilo koje odluke. A kako ćemo znati prepoznati dobre odluke? Po tome kako se osjećamo pri pomisli na tu odluku. Sve naše odluke od kojih se dobro osjećamo, dobre su odluke za nas.
Važno je razumjeti da nikoga ne treba kriviti zbog toga što neke važne pouke nismo saznali na vrijeme. Nije bilo namjerno, nego iz neznanja. Najvjerojatnije ni naši roditelji nisu takve pouke bili dobili od svojih roditelja ili okoline u kojoj su odrastali, što je zapravo naše generacijsko naslijeđe. Srećom, sve se mijenja pa i ljudska svijest o dobrobiti i zasluženom boljem životu pa treba biti zahvalan za svaku priliku koju dobiješ na svom životnom putu.
Ja sam danas zahvalna za mene upravo ovakvu kakva jesam, zahvalna za svoju obitelj upravo ovakvu kakvu imam i zahvalna za sve one oko mene koji mi pomažu rasti u životu i koji mi ispunjavaju moj život.
Vlatka L., Treća dob
