Hrvatska najgora u svemu – Jedina smo zemlja koja nije koristila novac europske Razvojne banke za gradnju socijalnih stanova!

U Agenciji za pravni promet i posredovanje nekretninama trenutačno je aktivnih 17.523 zahtjeva, dok ih je 501 odbijeno ili su korisnici iz nekog osobnog razloga odustali od realizacije kredita pa su s njima raskinuti ugovori. Sveukupno je navedena agencija od 2017. godine zaprimila 18.024 zahtjeva za subvencioniranje stambenih kredita.

Tko je bolje prošao, oni kojima je odobren kredit, ili oni koji su odustali iz nekog privatnog razloga? Pitanje je to obzirom na stvarno stanje stvari, prema kojemu na jesen 2021. prestaje obveza države za prve subvencionirane kredite, one odobrene 2017. godine, s tim da je u tom periodu pandemija koronavirusa mnogima otežala svakodnevni život pa tako i podmirivanje otplata kredita.

Prema navodima iz APN-a, prosjek godina onih koji dobivaju subvencije je 32. Prosječna mjesečna rata iznosi 380 eura, što je 2875 kuna, a od toga mjesečna subvencija je 125 eura, ili 960 kuna.

„Prosječni iznos subvencioniranog kredita je 554.000 kuna, koji će korisnici otplaćivati prosječno 22 godine“ poručili su iz APN-a.

Ukupno planirana proračunska sredstva za subvencioniranje iznose 1.216.236.220,72 kune. Od toga je 2017. godine utrošeno blizu 2,4 milijuna kuna, 2018. godine više od 41,3 milijuna kuna, 2019. godine preko 73,3 milijuna kuna, 2020. godine više od 132,9 milijuna kuna, a u ovoj godini ta brojka doseže više od 181,3 milijuna kuna. Dakle, u pet godina subvencije na stambene kredite iznose više od 431 milijun kuna.

Gojko Bežovan, profesor socijalne politike na Pravnom fakultetu u Zagrebu, komentirao je cijelu situaciju.

„Mi u stambenoj politici gotovo nemamo ništa učinkovito i djelotvorno. Subvencioniranjem stambenih kredita onima koji imaju već novac i jedan dio je relativno bogat, samo povećavamo cijenu stanova i jačamo potražnju na tržištu, a konkurentne ponude nema. Dakle, ukinuli smo povlasticu neplaćanja poreza na nekretnine za kupnju prvoga doma, a onda uveli subvencionirane kredite“ govori prof. Bežovan, te ističe kako stambena politika mora voditi računa o problemima i potrebama stanovanja svih građana.

„ Nije problem stanovanja samo problem mladih, nego i starijih ljudi. Nisu samo problemi stanovanja u velikim gradovima, nego ih imaju i ljudi koji žive u provinciji. Ne možete imati jedan alat, jedan instrument, jednu intervenciju kako biste pomogli različitima. Morate imati niz različitih intervencija, a onda morate imati načelo da onima koji su slabiji pomažete više. A mi imamo načelo da pomažemo onima koji su bogati ili relativno bogati, a drugima ne pomažemo“ kazao je prof. Bežovan, te dodao „kako bi netko u Vladi trebao iznijeti učinke dosad provedenoga subvencioniranja, a mi o tome ne znamo ništa, kao ni o očekivanim evaluacijama rezultata Programa POS-a, kada su oni koji su imali novca mogli kupiti pet stanova“. Iako, naglašava kako nije na državi da može graditi stanove i prodavati ih na slobodnom tržištu.

Između ostaloga pojašnjava i kako je jedna od tema njemačkog predsjedanja EU-om bilo stanovanje i stambena politika kako bi ona postala prioritet zemalja članica. Iz pripremljenog izvješća, prof. Bežovan je pisao dio koji se odnosi na Hrvatsku.

„Sada je na razini država članica nekoliko relevantnih inicijativa u kojima Hrvatska ne sudjeluje i za koje se Hrvatska ne zanima niti ima kapacitet da bilo što napravi. Kad sam pisao izvješće, jedna od tema je bila kakve se rasprave vode u zemljama članicama kad je u pitanju stanovanje i stambena politika. Mi imamo rasprave pod navodnike, svode se na to da na državnu televiziju dođu ljudi iz Vlade, iznesu nam zadnje istine, a onda u državnim medijima imamo trgovce nekretninama koji govore o tome kakvo je stanje na tržištu. I to je to. Zvao me je opozicijski vijećnik iz splitskoga Gradskog vijeća da održim izlaganje o stanovanju i praksama europskih gradova. Međutim, nije uspio prikupiti potpise većine. Pa što bi gradske vijećnike zanimali tuđi problemi stanovanja!? Ali tako nije u Sloveniji, Slovačkoj, Poljskoj, Mađarskoj i zemljama s kojima se Hrvatska uspoređuje. Zašto je tako? To je ozbiljno pitanje“ napominje, te dodaje kako uostalom nikada nismo donijeli određen plan stanovanja i stambene politike.

Objašnjava i kako su Nijemci, pod pritiskom svoje javnosti, proveli promjene kakve nisu u 30 godina, pa su u Berlinu donijeli prošle godine odluku da zamrzavaju rast najamnina u stanovima u privatnom vlasništvu na pet godina. Česi su europskim novcem gradili socijalne stanove, Slovačka i Poljska su također koristile europska sredstva za to.

„Imamo program Razvojne banke Vijeća Europe, Hrvatska je jedina zemlja koja nije koristila novac za gradnju socijalnih stanova. Zašto ne povlačimo novac iz “našeg portfelja”, koji bi nama trebao pripasti, i zašto ne gradimo socijalne stanove?“ objašnjava prof. .

„ Oni koji mogu prijaviti odbitak od poreza na ime toga što plaćaju kamate na stambene kredite trude se zarađivati više i svi od toga imaju koristi, a oni prebiju taj dio i kad dođu na neku razinu, država im kaže: dovoljno ste bogati da više ne možete dobivati takav poticaj“ objasnio je profesor.

Jednako tako se u spomenutom njemačkom izvješću raspravljalo o tome da zemlje članice trebaju raditi procjenu potreba za stanovanjem. Nizozemski gradovi, primjerice, svake dvije godine provode ankete. To se može preko weba lako provesti, pitati svoje građane kako žive, kako im država može pomoći da bolje žive. Ljudi se odazovu i onda države na temelju tih anketa izrađuju strategiju stambene politike.

„ U Zagrebu smo prije dvije godine proveli istraživanje među građanima u dobi od 18 do 39 godina, a naglasak je bio na demografskoj komponenti. Pokazalo se da mladi ljudi odgađaju sklapanje braka zato što nemaju izglede doći do krova nad glavom, a oni koji su sklopili brak ne žele imati više djece jer im to priječe stambene politike. A dijelu ljudi je to okidač da idu vani, zbog toga se sele iz Hrvatske“  naglašava prof. Bežovan.

Jednako tako osvrnuo se o modelu najma stanova. Te odgovorio kako je u Zagrebu napravljen model javno najamnih stanova namijenjen mlađim obiteljima s djecom, a u tom fondu ima oko 1300 stanova.

„Najmoprimci plaćaju priuštive najamnine, sklapaju ugovore na pet godina i mogu planirati život, a rezultati istraživanja govore da su to uistinu održiva socijalna ulaganja. Ulaganjem u ovakve stanove mogu se smanjiti cijene stanova i smanjiti iznosi najamnina“ pojašnjava prof. Bežovan.

APN danas zapravo novac od POS-a troši na tržišno posve neopravdano subvencioniranje stambenih kredita koji pozitivan efekt imaju djelomično za pojedince koji kupuju stanove, ali nikako za društvo u cjelini. U međuvremenu pati POS kojeg je većina stručnjaka na tržištu za nekretnine doista smatrala adekvatnijom poticajnom mjerom prema građanima, a očito pati i agencija koja ne uspijeva izvršiti svoje temeljne zadaće.