Bračni par Nejašmić-Pirnat jedan je od dokaza da Slovenci i Hrvati mogu zajedno; štoviše, da se mogu lijepo slagati u istoj, maloj uvali, poput one u Postirima na Braču, piše Slobodna Dalmacija.
Tamo, naime, vlastitim sretnim izborom već skoro desetljeće obitavaju Sandra Nejašmić-Pirnat (45) i njezin suprug, skoro četrdeset godina službeno stariji Janez Pirnat-Nejašmić (84). Reklo bi se, kao dva goluba.
Postira su, dakle, prekrasno mjesto otoka Brača koje smo posjetili, evo, uoči proljeća, u relativno neveselo korizmeno vrijeme. Vrijeme kad je otok privlačan samo onima rođenima na njemu i, možda, umjetnicima. Sandra je jedno i drugo, a Janez je već na putu da postane pravi Bračanin u najboljem smislu te riječi.
Par Nejašmić-Pirnat pun je planova za budućnost. Kratkoročno, Sandra će (ovaj put samostalno) u lipnju otići na kiparski simpozij u Italiju, gdje će na licu mjesta raditi na skulpturi “Metamorfoza”, a dugoročno planiraju zajedno urediti kameni vrt s vlastitim fundusom skulptura, te tako proširiti postojeći vrt-atelijer “Moj mir”.
Time će, treba li reći, ojačati neveliku likovnu scenu Brača i Postira, koja zahvaljujući nekim darovitim umjetnicima ipak postoji i konstantno udahnjuje dušu otoku kako se ljeti ne bi pretvorio tek u turističko stjecište s dobrom spizom i čistim morem, a zimi ne bi posvema utonuo u zimski san.
Vrijeme u koje smo posjetili naše domaćine i svjetski priznate umjetnike jedan je od onih dana u godini kad Postira doista broje jedva oko tisuću i pol stanovnika. Vrijeme prolazi sporo, sunce je zubato, a kalete “obrijane” burom pa se rijetki šetači povlače u neki od kafića s pogledom na Split i Makarsku preko puta Bračkog kanala.
Mi se, pak, “sklanjamo” u kasnobaroknu crkvicu svetog Ante na rivi gdje je postavljen mali, ali reprezentativan skup radova oboje umjetnika vezanih bračnim, i možda još moćnijim, art-savezom.
Možda sad zvuči otrcano, ali doista: Sandra i Janez, odnosno San i Jan – kako se predstavljaju javnosti – doista su srodne duše. Iako je Janez formalno vremešan, čovjek u zlatnim godinama, njihova ljubav i zaneseni pogledi koje izmjenjuju dokaz su da se možda ona najkvalitetnija veza u životu zna realizirati upravo u fazi kad ljude više ne dekoncentrira čuveni “višak hormona”.
A njih dvoje prepoznali su se u Otočcu, na pola puta između Sandrina Brača i Janezove Ljubljane, na kiparskom simpoziju prije desetak godina. Sandra je bila djevojka sva uronjena u umjetnost, a Janez udovac i već glasoviti kipar svjetskog glasa.
– Kad me nazvao, bila sam na sedmom nebu – povjerava ona, i mi joj vjerujemo jer je i sada, kad već gazi put devedesete, Janez šarmantan, obrazovan čovjek koji je u izrazu lica zadržao nešto dječačko.
– Danas sam čitao o Nikoli Tesli – uključuje se on u priču.
– Rekao je da nema smrti, da se sve pretvara natrag u svjetlost. Inače me znanost intrigira; moj otac, zagrebački student koji je imao čast da mu predaje Ivan Meštrović, također je crtao Michelangela, radio neke vrste znanstvenih studija. Godine 1935. ilustrirao je Don Quijotea – pokazuje Pirnat na crtež u “vintage” primaćoj sobi pored atelijera, adaptiranoj iz – štale.
– Janez je umjetnik-intelektualac “od koljena”: otac mu je bio akademski kipar, a majka poznata spisateljica, dok sam ja seljačko dijete, samonikla umjetnička biljka – domeće Sandra, koja je inače diplomirala kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti 1995. godine u Zagrebu u klasi profesora Stipe Sikirice te već kao diplomantica nagrađena za svoj rad, skulpturu pape Ivana Pavla Drugog.
Nabrojati sve nagrade i radove, uključujući i spomenički opus ovoga para, uzelo bi puno prostora, no vjerujte da ih je bilo. I bit će ih još!
– Umjetnost je naš život, naš kruh svagdašnji. Imamo poviše kuće oko tisuću metara četvornih kaskadnog terena idealnog za smještanje skulptura, a neke su već na ovom otoku, i ne samo naše nego i drugih umjetnika te arhitekata koji su uredili okružje.
Postira su naše idealno stanište – Sandra kao da predosjeća da je kanimo pitati što tako veliki kipar poput njezina supruga (uvažavajući i njezinu umjetničku veličinu, svakako) radi na tako malenu otoku.
A kako, pak, lokalna javnost gleda na njihovu “love story” u svjetlu činjenice da ih dijele skoro četiri desetljeća razlike?
– Ne živimo za ljude, nego za sebe. Ne zanimaju nas u smislu ćakula i predrasuda. Moja brojna familija nas je prihvatila, a prva majka jer me, naravno, ona najviše voli. A drugi? Pa, umjesto u lokalnim kafićima, kavu pijemo u nekom od mirnijih hotela, ako nismo na putu, naravno. Ranije smo češće odlazili u Ljubljanu, ili na izložbe u veće europske gradove, a sad nešto manje jer Janez ima problem s koljenom. Ipak, društveni život imamo, štoviše, stvaramo ga. Bit će ga i više kad uredimo i otvorimo Kameni vrt, stalni postav – najavljuje naša sugovornica.
Svoju suprugu, “njegov San”, Janez pak drži darovitijom od sebe sama. A to su velike riječi od nekoga koga je još prije više od pola stoljeća prepoznao svijet!
– Inspiraciju nalazim u mnogim stvarima: paleolitiku, znanosti, ženskom tijelu, ali najviše u samom kamenu. Kamen je sam po sebi rječit, on ima svoju teksturu, svoju povijest i zato rado pribjegavam tzv. kamenom “ready-madeu”. Tako napravim skulpturu s dva lica, dijelom oblikovanih od strane samih minerala, taložnih tvari, tih kamenih godova. Jako volim kamen, tražim ga i ljubim, interveniram u njemu. Bronca je isto lijepa, ali kamen je prvi – zaneseno će Pirnat-Nejašmić, dok ga mi zakratko uspijevamo zbuniti ubačenim pitanjem: – Volite li više Sandru ili kamen? (tajac, razmišljanje)
– Oh, pa to je nemoguće usporediti! – snašao se kipar.
– Ali količina, snaga te dvije moje ljubavi je ista – podvlači, dok toplo gleda svoju životnu družicu, umjetnicu koja ga najbolje razumije.piše jutarnji.hr
