Mile Mrvalj (60) – Nekad beskućnik, danas pomaže drugima

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email

Mile Mrvalj (60), rođeni Sarajlija sa zagrebačkom adresom već šest i pol godina vodi udrugu kojom angažirano djeluje na osiguravanju veće vidljivost populacije beskućnika u društvu.

Nije trebalo puno za dogovor da nam ispriča kako je u stvari sve počelo. Našli smo se “kod konja u 12”, a uz kavu nedaleko Dolca Mile je krenuo o sebi. U stilu one izreke kako ništa u životu nije slučajno. On svoju vidljivost može zahvaliti novinarki Kristini Bokanić.

Ništa u životu nije slučajno

“Moja draga Kristina… Znate onu da svatko ima svog anđela čuvara i svog đavola. Ona je moj anđeo kojeg sam sasvim slučajno upoznao dok sam bio beskućnik. Tada nisam imao nikakve dokumente. Osim domovnice, jer sam iz Sarajeva, a svi Hrvati iz BiH imaju dvojno državljanstvo. Kada sam bankrotirao u Sarajevu, razočaran u prijatelje, rodbinu, ostavila me supruga i tako dalje, došao sam u Zagreb. Živio sam tri i pol godine kao beskućnik. U jednoj ruševini bivše tvornice u Krajiškoj, odakle sam stoput bio izbacivan. Kristina je tada bila novinarka Media servisa i radila je reportažu o beskućnicima. Sasvim slučajno je naišla na mene. Pristao sam da napravi priču meni koja je tad došla i do javne televizije. Bilo je to vrijeme predizborne kampanje tako da se čitav niz dobrih situacija dogodio u jednom trenu i kad je reportaža izašla dignula se čitava javnost u Hrvatskoj”, prisjeća se Mile.

Bez osobne iskaznice sustavu su nevidljivi, ne postoje

Bez osobne iskaznice, naime, čovjek nema pravo na socijalnu pomoć, na zdravstvenu zaštitu, kao ni pravo glasa, dodaje. Beskućnici su zbog toga zaista nevidljivi, nepostojeći ljudi u sustavu. No u Milinom slučaju, nakon dvije objave u medijima u roku 48 sati krenula je lavina. Dočekao je osobnu iskaznicu i postao prvi beskućnik u Hrvatskoj koji je taj dokument dobio preko Centra za socijalnu skrb.

Dok ležerno otpuhuje dim cigarete, nekad vlasnik galerije koji je u rodnom Sarajevu završio Školu primijenjenih umjetnosti, ponosno ističe da je kao beskućnik bez osobne iskaznice uspio organizirati tri velike humanitarne izložbe. I još važnije, Mile je uspio skupiti preko 27 tisuća kuna za dobrotvorne svrhe. Podijelio je to beskućnicima iz Uličnih svjetiljki, pa je te 2013. godine bio nominiran i za volonterskog Oskara. Nekoliko mjeseci kasnije je nakon reportaže o njemu dobio i osobnu iskaznicu.

Fajter bio i ostao

Osnivanje humanitarne udruge bio je nekako logičan slijed događaja, nastavlja Mile. To je obećao sebi da će napraviti kad se izvuče iz beskućništva da će pomoći tim ljudima. Pojasnio je i zašto je udrugu nazvao Fajter.

“Pa najveća borba koju sam tada vodio je kako savladati samog sebe. Jer kad si u tom beznađu, odbačen i od prijatelja i od rodbine i od sustava, ljudi padaju u teška depresivna stanja. I teško je naći svako novo jutro novi motiv za taj dan. To je pakleno teško. Dakle, najveću borbu sam vodio s tim. Evo, hvala bogu, uspio sam”, govori Mile. I to kako, nadovezujemo se.

Danas iz perspektive osobe koja ima krov nad glavom, uspijeva plaćati garsonjeru u naselju Borongaj, ne zaboravlja da je u Zagrebu mnogo onih bez najosnovnijih životnih uvjeta, koji se prečesto uzimaju zdravo za gotovo – dom, siguran obrok, odjeća, obuća… Prema aktualnim podacima, to je oko tisuću osoba, dok se procjenjuje da ih je i više od dvije tisuće. Samo u glavnom gradu Hrvatske.

Nažalost, još uvijek je mnogo predrasuda o toj populaciji ljudi, kaže gospodin Mrvalj.

“Mnogi misle da su beskućnici sami krivi za svoju sudbinu i da su dobili ono što su zaslužili. Međutim, da je to i istina, što uopće nije, treba znati, osvijestiti da nijedno ljudsko biće ne zaslužuje život ispod nivoa životinje. Jedino gdje si mogao spavati je u ruinama, napuštenim objektima. Jedina domaća životinja ti je štakor. Prljavština, smeće. A jedini izvor zarade skupljanje boca po kantama za smeće. Srećom, beskućnici se mogu hraniti u pučkim kuhinjama Caritasa”, opisuje Mile kako izgleda jedan dan života za sustav nevidljivih ljudi.

I opet birokracija…

S druge strane, za obrok u pučkim kuhinjama Crvenog križa, kaže Mile, potrebna je iskaznica Centra za socijalnu skrb. A bez osobne iskaznice, ne može se imati ni ta iskaznica. U tim pučkim kuhinjama hrane se socijalni slučajevi, ali ne i beskućnici koji to mogu isključivo u Caritasu. To je jedan od problema na koji u nizu ostalih Mile Mrvalj upozorava u djelovanju svoje udruge Fajter.

“Dan danas mi u tramvaju znaju odzvanjati riječi ljudi, kad su govorili – bježi smradu, vidi se kakav si. Kao da ti ljudi vole biti prljavi, kao da je to njihov izbor. Naravno da to nije! Ni moj, ni njihov izbor”, ponavlja ne bi li razbio barem jednu predrasudu.

Najteži je pad u depresivna stanja, a bolesni ljudi trebaju pomoć i liječenje

Nehumano životarenje često za sobom vuče i duboke psihičke traume. Mile za ilustraciju navodi primjer jednog od trenutno 12 prodavača časopisa udruge “Ulični fajter”. Svaki dan stoji čovjek na Glavnom kolodvoru, pomaže da se prodajom namaknu sredstva za udrugu, i srce mu se slama, jer malodobni sinovi na putu do škole prelaze prugu kako se ne bi s njim sreli. Teško je to, rastrgan je to čovjek i svaki dan slomljenog srca, premda razumije da su to djeca i ne mogu sagledati sve strane kao odrasli, priča Mile.

“Nitko ne razmišlja da velik broj beskućnika, kad padnu u ta depresivna stanja odbija pomoć, a zapravo je žele i trebaju. Imaju shizofreniju, bipolarne poremećaje, sociopatiju, imaju i mentalne retardacije. To su ljudi koji ne žive u ovom realnom svijetu, nemaju mentalni sklop koji imaju ostali. I kad ti beskućnik kaže ‘ostavi me na miru’, nikad to ne učinim. Stalno ga pokušavam animirati i pomoći, jer se radi o narušenoj psihi. Mi drugi, pod navodnicima normalni ljudi, uvijek te ljude gledamo kroz naš sklop i ne razumijemo da su to jednostavno bolesni ljudi. Oni su puno puta prevareni, poniženi, jer ne postoji ponosno siromaštvo. Svako siromaštvo prvo odnese ponos, izgubiš dostojanstvo. Čim živiš od nečije milostinje, više nemaš dostojanstva. Samo u bajkama i holivudskim filmovima ima ponosnog siromaštva. Takvo u stvarnom životu ne postoji”, zaključuje Mile.

Njegovo bogatstvo su volonteri

Lijevi, desni, oni između. Ništa od tih političkih boja i djelovanja ovog rokera u stavu i duši ne zanima. “Želim biti fajter, a ne patron, moje bogatstvo je sve više volontera, pozitivnih ljudi koji su spremni uključiti se u rad udruge i pomoći beskućnicima”, kaže. Posebno ističe kako ovih šest i pol godina nisu primili ni kune, ni lokalnih ni državnih institucija. Cilj udruge je osigurati beskućnicima prava koja imaju socijalno najranjiviji. Pokušavaju im pomoći da dobiju prvenstveno osobnu iskaznicu, a zatim i pravo na socijalnu pomoć i zdravstvenu zaštitu. Neki imaju i pravo na mirovinu, pa i to pomažu u rješavanju dokumentacije.

 

Jedini fokus je na čovjeku i stvaranju boljeg svijeta u najbližem okruženju, svjedoči Mile. O tom angažmanu dosad je održao i niz predavanja zagrebačkim srednjoškolcima. Nedavna izjava predsjednika države da u Hrvatskoj nema gladnih nije ga, kaže, previše šokirala. U sustavu u kojem se ne vide ili još gore ignoriraju pravi problemi slična mišljenja onih na vrhu su očekivana. Zato Mile ne odustaje od uvjerenja da promjene na bolje treba tražiti jedino izvan sustava. U sjeni vala ovrha pojašnjava širu sliku.

Od sustava koji negira problem ne može se očekivati rješenje

“Kako možete očekivati da sustav nešto uradi, kad upravo taj sustav pravi te ljude takvima. Evo, neki dan javila nam se žena, sva u panici. U mirovini je i dobila je ovrhu zbog 1,75 kuna. Pazite, kunu i 75 lipa koje kao duguje na računu za RTV pretplatu. Drugo, kako očekivati da recimo Grad Zagreb riješi problem beskućnika kad gradonačelnik tvrdi da taj problem ne postoji. Ili predsjednik države koji kaže da barem u Hrvatskoj ne postoji čovjek koji je gladan. Dakle, to su ljudi koji žive u nekom svom, nadrealnom, elitističkom svijetu blindiranih automobila, zatamnjenih stakala. I ti od takvog sustava koji negira problem ne možeš očekivati da ga riješi. Baš zato ja radim to što i kako radim”, ističe gospodin Mrvalj.

Nažalost, to je kap u oceanu problema bivanja na socijalnom dnu dna. Pokazala je to i upozorila uz ostalo i velika studija Studija socijalnog rada zagrebačkog Pravnog fakulteta 2016. godine, financirana sredstvima Europske unije. Istraživanje je vodila profesorica Olja Družić Ljubotina, kako otkriva Mile, inače i njegova velika prijateljica.

Tko su hrvatski beskućnici?

Studija je tako pokazala da je prosječna dob beskućnika u Hrvatskoj 50 godina. Preko 60 posto ima neku srednju stručnu spremu, neke zanate i određena znanja, a više od 80 posto ima više od 15 godina radnog staža.

“Vidite, kad se vratimo na onu predrasudu da su to neradnici, to jednostavno nije točno. Imaju neke godine staža, većinom su živjeli normalno. Imali su dom, obitelj i posao. Slikovito da objasnim, na najsvježijem primjeru Uljanika. Dakle, 1.500 radnika ostalo je bez posla, bačeno na ulicu. Stariji radnici će otići u mirovinu, ovi mlađi će na tržištu nekako naći posao ili otići van. Ali ova populacija ljudi od 50 godina, nemaju dovoljno godina, ni života niti staža da odu u mirovinu. A na tržištu rada ih nitko neće. Još ako su malo narušenog zdravlja, a obično jesu, neka imaju samo mali dug, mali kredit, oni su za dvije godine beskućnici! Dakle, samo kroz taj primjer vidite koliko je to velik i težak problem. Sustav je dozvolivši propast pulskog brodogradilišta samim time stvorio 200, 300 budućih beskućnika”, predviđa Mrvalj.

Također upozorava da je u Zagrebu još oko 5 tisuća penzionera s mizerno malom mirovinom. Riječ je o populaciji starijih osoba, koje imaju neke nekretnine iz bivše države i često su na meti prevaranata, primjerice da budu jamci za neki kredit i slično. Velik dio njih je u blokadama. Žive bez struje, bez vode, zaboravljeni jer ih nitko ne obilazi, iako su veoma stari, nemoćni.

‘To je strašno, da u gradu Zagrebu imamo sigurno od 5 do 6 tisuća penzionera u ekstremnom siromaštvu. Samo što oni nisu beskućnici, jer imaju nekakav krov nad glavom. Ali žive poput čovjeka u Petrinji, isključena im je struja, nemaju adekvatnu zdravstvenu zaštitu, jednostavno su zaboravljeni od društva. Zato je za rješavanje svih tih problema, nužno gledati širu sliku”, poručuje na kraju neumoran i optimističan fajter Mile, odlučan da kroz svoju udrugu napravi iskorak u neki bolji, vedriji svijet.

Svijet bi bio neko puno vedrije i bolje mjesto da je više takvih fajtera poput Gospodina Mileta i njegovih poteza i borbe.

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email
Povezane objave