Svjetlana
Zovem se Svjetlana
I imam dosta godina.
Nekoć su mi oči bile plave,
A sad evo, izblijedjele, posivjele.
Imala sam muža, kćer
I bila sam dama,
No suprug mi umrije,
A ja ostah sama.
Sjećam se kad rodih kćer jedinu,
Ime joj dadoh po mirisnu ljiljanu.
Jedinica, princeza, dali smo joj sve,
Al ne bješe joj dosta, ona htjede više.
Imam i unuka Luku, luku sreće srca mog,
Al ni on nije više isti, bahat je, hladan i okrutno strog.
I unuku Jelenu, ljubljeno jelenče,
Al i ona me, naivnu, na tanak led navuče,
Prevari me, izdade i novac izvuče.
Izbaciše me iz mog doma,
Iz kuće me izbaciše moje,
Sad sam prosjak u tuđini,
Nemam ništa svoje.
Čak mi i noge moje oduzeše
Ne daju mi da ustanem.
I razum mi tugom pomutiše
U želji da što prije svisnem.
I pse napuštene, ostavljene,
Ponekad netko na Sunce izvede,
A nas, eto građane ravnopravne
Nitko ni do prozora da povede.
Imam ja mirovinu i neku ušteđevinu,.
Al dadoh im svoj P I N….
Imam ja i mobitel, al eto, kažu odjednom,
Da ne bih znala s tim.
A treba i platit bon,
a trošak im je to.
Ponekad zaboravim, to priznam,
No još uvijek znadem tko sam.
Još uvijek znam čitat i pisat
I TV dnevnik dobro prepričat.
Ni spavaćicu svoju nemam,
Ni kućni haljetak, ni papuče.
Ni šalicu svoju, ni čašu nemam,
Pijem iz odbačene plastične flaše.
Teški sam dijabetičar godinama,
Al tu nema što ja trebam.
Sve je puno šećera i masti
Pa kako mi šećer neće rasti?
Al sve bih to nekako podnijela da znam
Da prezrena, zaboravljena i odbačena nisam.
A, da, znam da nisam jedina,
Imam i sestru koja je nepokretna.
Sin jedinac, snaha i unuka jedina
Ne pitaju za nju već petnaest godina.
Emila Pakić
