DRUGI MIROVINSKI STUP KAO PLJAČKA STOLJEĆA – Stotine milijardi kuna štete!

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email

napovoljnija invalidska kolica

Prof. dr. sc. ŽELJKO GARAČA, Ekonomski fakultet Split

 

Došao je trenutak da Vlada ukine drugi mirovinski stup, kojim je započela privatizacija hrvatskog mirovinskog stupa. O tome razgovaramo s uglednim profesorom dr.sc. Željkom Garačom, koji je postao najgla­sniji zagovornik „posljednjeg suda” za neu­spjeli eksperiment međunarodne financijske industrije.

       –Od 1981. do 2004. dogodila se promjena paradigme u mirovinskim sustavima diljem svijeta jer je više od 30 zemalja u potpunosti ili djelomično zamijenilo svoje mirovinske sustave koji upravljaju državom s onima koji se temelje na individualnim, privatnim štednim računima. Hrvatska je to uvela izmjenama Zakona o mirovinskom osiguranju iz 1998. godine za vrijeme vlade HDZ, da bi primjenu modela obveznog drugog mirovinskog stupa uvela SDP-ova vlada 2002. godine. Ipak, 2005. godine privatizacija mirovina naglo je stala. Nakon krize 2008. godine, nekoliko zemalja koje su privatizirale svoje mirovinske sustave smanjilo je ili čak ukinulo pojedinačne račune. Je li nova miro­vinska paradigma mrtva?

      Spomenuta paradigma je definitivno mrtva premda to ne žele priznati ni oni koji su reformu proveli, zajedno najjače političke stranke, a posebno ne oni koji od nje imaju izuzetne financijske koristi, privatni mirovinski fondovi, OMF-ovi, i osiguravajuću druš­tva, mirovinska osiguravajuća društva (MOD), odnosno njihovi vlasnici, banke. Ta paradigma je plod neoklasične ekonomske misli i neoliberalne ideologije u kontekstu globalizacije. Prva je tvrdila da su financijska tržišta stabilna i sigurna, druga se zalagala za privatizaciju, deregulaciju i financijalizaciju svega i svačega pa tako i javnih mirovinskih sustava, a globalizacija je „jamčila” budućnost bez inflacije.

      Prethodna financijska i ekonomska kriza je pokazala da osnovne pretpostavke za ovakvu mirovinsku reformu„ne drže vodu”, a ova ekonomska kriza je vratila inflaciju na velika vrata. Razlog zastoju u jačanju privatizacije javnog mirovinskog sustava 2005. godine je vjerojatno rezultat spoznaja tadašnje vlasti da se radi o štetnoj reformi, ali nije bilo dovoljno političke volje da se već tada reforma ukine pa se išlo na kompromisno rješenje koje je i dalje jako odgovaralo privatnom financijskom sektoru.

Mrtva paradigma privatizacije mirovina

      Specifično za Hrvatsku, nisu postojale ni teorijske pretpo­stavke da reforma uspije. Po tko zna koji put su nam preduvjeti za uspjeh prikazani kao ciljevi, kao na primjer razvijeno tržište kapitala, snažno gospodarstvo i sl. No, ne samo da je mrtva paradigma, ovakva mirovinska reforma će se na kraju urušiti sama od sebe ostavljajući iza sebe ogromnu štetu za građane, gospodarstvo, društvo u cjelini. Čini se da je to prepoznalo i naše jedino privatno mirovinsko osiguravajuće društvo, odnosno MOD, te potiho preusmjerava, nudeći desetak kuna niže mirovi­ne od državnog MOD-a, one koji biraju mirovine iz dva stupa u državni MOD, a s njima i rizik isplate mirovina iz drugog stupa.

      Mirovinska reforma je trebala biti „posao stoljeća” za ban­kare, a ja sam to iz pozicije hrvatskih građana vidio kao „pljač­ku epskih razmjera”. Ipak se takva pljačka neće dogoditi jer je posao stoljeća najvećim dijelom postao neisplativ zbog „više sile”, ekonomske, bar što se tiče MOD-ova, onih koji bi trebali isplaćivati mirovine iz drugog stupa. OMF-ovi se još drže, ali će i oni sve teže pravdati svoje postojanje.

Državi posuđuju državni novac

       –Od 2012. udruga Sindikat umirovljenika Hrvatske, u vrijeme kad su hrvatski radnički sindikati, suprotno svojim europskim i međunarodnim organizacijama, aktivno podržavali djelomičnu privatizaciju mirovinskog sustava, javno je upozoravao kako drugi stup ruši ukupni mirovinski sustav i pretežak je teret za javni proračun, te da je riječ o opasnoj igrački financijske industrije i Svjetske banke. Dapače, 30. rujna 2013. SUH je javno zatražio od Vlade RH ukidanje drugog mirovinskog stupa, povrat akumuliranih sredstava u prvi javni stup (uzpovrat doprinosa od 20 posto) te postupno uvođenje profesionalnog modela mirovinske štednje zajedničkim prinosima zaposlenih i poslodavaca. Takav je stav izazvao burne reakcije u obveznim mirovinskim fondovima i bankama. Kako komentirate takvo oklijevanje Vlade da poput Mađarske, kasnije Poljske, Slovačke, Estonije… o snižavanju doprinosa kao u baltičkim zemljama, krene u reformu obveznih fondova u dobrovoljne?

      Inicijativa SUH-a je bila apsolutno ispravna. Ipak moram na­pomenuti da povrat sredstava, u obliku novca, iz drugog u prvi stup zapravo nije moguće jer je taj novac najvećim dijelom već potrošen, bar kada je u pitanju imovina u državnim obveznicama. Nije čudno da su se mirovinski fondovi i njihovi vlasnici i žestoko bunili jer su oni jedini, uz malobrojne sretnike kojima se smiješila veća mirovina, kojima se mirovinska reforma financijski isplati. Njihovi prihodi su oko 500 milijuna kuna godišnje, a glavni im je posao da državi posuđuju naš novac.

      Pri odustajanju od mirovinske reforme može biti primijenjeno nekoliko modela pa i njihovo pretvaranje u dobrovoljne. Protiv sam takvog modela. Drugi stup treba ukinuti. Treći, dobrovoljni stup treba postati drugi, ali treba promijeniti odnos i prema njemu. Država treba prestati subvencionirati štednju u trećem stupu jer u njemu štede oni koji imaju nadprosječna primanja i mogu za to izdvajati dio dohotka, ali nije u redu da većina koja ima prosječna i ispodprosječna primanja kroz poreze plaća još veće mirovine najbogatijih.

Negacija međugeneracijske solidarnosti

     – SUH drži kako je drugi stup bez društvene odgovornosti i transparentnosti, jer za razliku od prvog stupa nema obvezu pokriti određene socijalne rizike (npr. najniža mirovina, inva­lidska i obiteljska mirovina), a ti se socijalni rizici sada preva­ljuju isključivo na prvi stup, dok drugi stup nema elemenata solidarnosti i socijalne redistribucije. Držite li da je i to razlog više za ukidanje drugog mirovinskog stupa?

     Svakako ste u pravu. Ne samo da ne postoji društvena odgo­vornost već ni materijalna. Po definiciji, sama privatizacija javnog sustava zanemaruje društvenu odgovornost. To je tekovina neoliberalne ideologije koja čak negira postojanje društva i forsira pojedince, eventualno obitelj, koji se svaki pojedinačno moraju brinuti za svoju materijalnu sigurnost. Na sreću, ta teza gubi utjecaj i u razvijenim zapadnim zemljama odakle je i potekla.

 

DRUGI STUP – UNIŠTAVANJE JAVNIH FINANCIJA I MIROVINA – Kad banke gule naivce!

 

      Drugi stup nema eksplicitnu solidarnost i čak je negacija međugeneracijske solidarnosti. No, kada se istraži stvarno funkcioniranje reforme u Hrvatskoj, može se zaključiti da postoji nakaradna međugeneracijska solidarnost.    Današnji zaposlenici i ostali građani plaćaju i postojeće mirovine i dio svojih budućih mirovina. Međutim zbog pretežitog financiranja tranzicijskog troška javnim dugom, trošak tog financiranja će plaćati i budu­će generacije.    Ugrubo, svaka mirovina iz drugog stupa će biti dodatno plaćena javnim novcem u približnom iznosu.

Teret tranzicijskog troška

      – Poznato je da drugi stup ima visok rizik nedostatnog prinosa, kao posljedicu gospodarskog stanja, slabe razvijeno­sti tržišta kapitala, inflacije te rizika lošeg upravljanja (nesposobnost ili prijevara?), a taj se rizik sada uvelike povećao zbog pandemije Covid-19, rata u Ukrajini… Koliki gubitak vrijednosti akumuliranih sredstava u drugom stupu predviđate? Tko će nadomjestiti gubitke od radničkih mirovinskih kuna uloženih u spašavanje propalih banaka i kompanija?

      Teško je govoriti o ukupnom gubitku vrijednosti akumuliranih sredstava ako se radi o dugoročnim projekcijama. No, ako govorimo o ukupnoj šteti koja je posljedica mirovinske reforme onda možemo govoriti o stotinama milijardi kuna. Čak mislim da je dio gubitaka nastalih lošim upravljanjem imovinom mirovinskih fondova mali u odnosu na ukupnu štetu koja je posljedica tranzicijskog troška koji moramo platiti kao društvo da bi reforma funkcionirala.

      Kod svake privatizacije javnih sustava javlja se tranzicijski trošak koji se mora platiti javnim novcem. To samo po sebi nije sporno, ali postoje dvije ključne nevolje u našoj situaciji. Prva je da je taj trošak enorman i da uvjetuje preveliko pore­zno opterećenje, rast javnog duga, slabljenje konkurentnosti gospodarstva i sporiji rast BDP-a, onda i manje plaće i manje mirovine. Druga je da bi tranzicijski trošak trebao biti konačan. Nažalost, zbog pretežitog načina njegovog financiranja, zadu­živanjem države, tranzicijski trošak postaje trajan. Štetu će na kraju platiti hrvatski građani, i sadašnji i budući umirovljenici, ali i njihova djeca, unuci itd.

Ukidanje nije nacionalizacija

      -SUH je rano uočio kako je drugi stup nepovoljan za rad­nike s primanjima nižima od prosjeka, za žene, zaposlene na povremenim iprekarnim poslovima. Stoga nisu iznenadili prvi izračuni o bitno nižim mirovinama onih koji su izabrali ići u mirovinu iz oba stupa. Na Nacionalnom vijeću umirovljenika i starijih osoba Sindikat umirovljenika je 2018. godine, u okviru tadašnje mirovinske reforme predložio i lobirao za uvođenje prava izbora dvostupačne mirovine ili povratak u prvi mirovinski stup u trenutku umirovljenja. Sretni smo što više od 60 posto novoumirovljenih ima benefite od takvog zakonskog rješenja, jer se povratkom u prvi stup stječu prava i na najniže mirovine. Smatrate li da je to ipak korak naprijed pretvaranja obveznog u dobrovoljni drugi stup? Što biste Vi predložili?

      Moj stav je više nego jasan, a to je ukidanje obveznog drugog mirovinskog stupa i uplata svih budućih mirovinskih doprinosa samo u prvi stup. Nekoliko je mogućnosti rješenja pitanja po­stojeće imovine osiguranika u drugom stupu. To su ili prijenos postojeće imovine iz drugog u prvi stup ili prijenos u treći stup ili isplata u gotovini pri čemu treba platiti porez na dohodak. Nema govora o nekakvoj nacionalizaciji.

Izboreno pravo na izbor vrste mirovine i mogućnost povratka u prvi stup je izuzetno vrijedno postignuće SUH-a i zaslužuje veliku pohvalu. To ne samo da je omogućilo veće mirovine za većinu novih umirovljenika već umanjuje i ukupnu štetu zbog mirovinske reforme. Bez toga bi novi umirovljenici u narednim godinama bili u katastrofalnoj situaciji.

 

NA POMOLU SLOM MIROVINSKOG SUSTAVA, DRUGI STUP JE MRTAV! Vlada demontira sustav stvoren prije 19 godina, mirovinski fondovi više neće imati smisla

 

      Točno je da su prvi izračuni pokazivali manje mirovine za kategorije osiguranika koje spominjete, međutim to vrijedi i za one s višim plaćama i sigurnim radnim mjestom. Ključan faktor pri tome su godine umirovljenja. Penalizacija zbog ranijeg umirovljenja u drugom stupu je znatno veća nego u prvom. Mirovine iz dva stupa su uglavnom bile konkurentne za one koji su odlazili u mirovinu sa 67 i više godina života. Model je i zamišljen uz pretpostavku da će to i biti zakonska granica za odlazak u punu mirovinu. Naravno, ima i drugih utjecaja, ali godine života su ključne. Ugrubo procjenjujem da će postotak onih koji se vraćaju u prvi stup ove godine biti oko 70 posto, a sljedeće i do 80 posto. Lako je moguće da u naredne tri do četiri godine doživimo da se svi novi umirovljenici vraćaju u prvi stup.

Protiv jačanja drugog stupa

    – Kako kod drugog stupa postoji izrazit problem netransparentnosti, te nesudjelovanja stvarnih vlasnika mirovinske štednje u odlučivanju i nadzoru, on je u efektivnom vlasništvu banaka, čime je izložen političkim i bankarskim manipulacijama (npr. banka ulaže mirovinu u rizične dionice tvrtke koja joj ne uspijeva uredno vraćati prethodne kreditne linije). Treba li se riješiti mita da bi takva diversifikacija štednje u drugom stupu na tri stupnja rizičnosti mogla osigurati veće prinose mirovina, jer se time povećava rizik od lošeg upravljanja i casino ekonomije? Može li se drugi stup uopće „popraviti”?

       Drugi stup se može popravljati, ali samo da bude manje loš. Posebno je pogubno njegovo eventualno jačanje. On je toliko štetan da se to ne da ispraviti. Štete koje uzrokuje su enormne iako nisu lako vidljive, posebice ne prosječnom građaninu, a ne žele razumjeti ni mnoge kolege znanstvenici.

      Transparentnost jest problem i sve drugo što ste naveli, ali je meni veći problem što nema odgovornosti za loše upravljanje imovinom osiguranika, ni pravne ni materijalne. Bez obzira na ostvarene prinose, čak i kad su negativni ili imovinu nagriza in­flacija, društva za upravljanje obveznim mirovinskim fondovima (OMF) će se masno naplatiti iz imovine članova.

Mirovinski sustav nije ugrožen

      –Držimo kako hrvatski mirovinski sustav, barem kad je riječ o mirovinama temeljem općih propisa, nije ugrožen upravo zbog toga što se njegova održivost ostvarila na račun bitno smanjene adekvatnosti mirovina. Hrvatska ima iza Irske najmanji udjel prve mirovine u zadnjoj plaći od oko 35 posto, dok je relativna vrijednost mirovine pala na 35,9 (1989. je iznosila čak 77,23 posto!). Slažete li se da su hrvatske mirovine mizerne i da ih treba povećati? Koji put biste Vi predložili?

      Slažem se da su mirovine male, ali da sustav nije ugrožen sam po sebi. Ugrožavaju ga najviše upravo mirovinska reforma i drugi mirovinski stup. Uz to treba spomenuti dugogodišnje pogrešne ekonomske i druge politike. Već sam spomenuo ekonomske mehanizme vezane za drugi stup koji negativno djeluju na cjelokupno gospodarstvo pa onda i na mirovine. Malo sam optimističniji kada su spomenute brojke u pitanju.

      U kontekstu mirovinske reforme treba gledati samo dio javnog mirovinskog sustava koji se odnosi na starosne mi­rovine dugogodišnjih osiguranika. Invalidske, obiteljske i mi­rovine po posebnim propisima te mirovine koje se isplaćuju izvan Hrvatske su posebna priča i njih ne rješava mirovinska reforma. Ako stvari gledamo na ovaj način onda spomenute brojke izgledaju malo povoljnije, ali polazna ocjena o mizer­nim mirovinama i dalje stoji. Mnogo toga se može napraviti za povećanje postojećih mirovina, ali prvi korak je svakako ukidanje drugog stupa.

HANFA ne štiti javni interes!

      –Privatizacija mirovinskog sustava očito se nigdje nije pokazala kao dobar model. Pokazalo se i da je tranzicijski trošak takvog modela previsok i prerizičan. Što mislite zašto HANFA ne izračunava redovito takve troškove?Međunarodna organizacija rada, kao i međunarodne sindikalne organizacije, ali u novije vrijeme i Svjetska banka, kritiziraju takav model. Kako ocjenjujete mirovinski sustav u drugim bivšim socijalističkim zemljama u okruženju, osobito u onima koje su ukinule obvezni drugi stup?

Osobno sam vrlo razočaran ulogom HANFA-e te posebno njenog prvog čovjeka koji se pojavljuje kao glavni zagovornik mirovinske reforme i interesa mirovinskih društava iako mu je zadaća da nadzire njihov rad i štiti javni interes. Pri tome njegovi česti javni nastupi pokazuju ili da ne poznaje stručnu problematiku iako je doktor ekonomskih znanosti ili što je još gore da svjesno radi protiv javnog interesa javno iznoseći pogrešne ocjene i procjene.

      Iako je Svjetska banka glavni „krivac” za uvođenje mirovinske reforme, treba biti pošten i napomenuti da je ona u samom početku ukazivala na moguće loše scenarije koji se nažalost ostvaruju te ne čudi njena današnja kritika. Kao što ste već napomenuli, većina bivših socijalističkih zemalja ili nije uopće bitno mijenjala mirovinski sustav ili je s vremenom u nekom obliku odustala od započete reforme. Čak je i Čile, koji je bio pokusni kunić privatizacije mirovinskog sustava, nakon 40 godina loših iskustava izabrao predsjednika koji je obećao da će to promijeniti.

To nije privatna štednja

      –Iako većina građana ne razumije priču o drugom mirovin­skom stupu te ga doživljavaju svojom privatnom ušteđevinom, možete li objasniti koliko je on doista privatan, s obzirom da se zapravo vrti četvrtina hrvatskog mirovinskog fonda? Nije li dokaz dvojbene privatnosti i to da se akumulirana sredstva ne mogu koristiti za hipotekarne kredite?

      Percepcija velike većine građana da se radi o njihovoj privatnoj ušteđevini je načelno ispravna, ali praksa je bitno drugačija. Uz sve što ste naveli, a proturječi privatnom vlasništvu, to zapravo stvarno vrijedi samo u slučaju smrti osiguranika prije umirovljenja jer ušteđevina može biti nasljedna.

 

DRUGI MIROVINSKI STUP JE PREVARA – “Taj novac je potrošen!”

 

Sve ostalo nema mnogo veze s privatnom imovinom što se konačno pokazuje pri umirovljenju kada pri izboru mirovine iz dva stupa, imovina osiguranika i formalno prestaje biti nji­hova i postaje imovina mirovinskih osiguravajućih društava. Poklanjamo je bankarskom sustavu, a zauzvrat ćemo primati mirovinu koja je ukupno nominalno, a pogotovo realno manja od prenesene štednje.

    –Imate li podatak koliko je od 2002. do danas ostvareno gubitaka u četiri mirovinska fonda? Poznato je da su samo na Agrokoru fondovi drugog stupa izgubili oko više od milijarde kuna?

Nemam taj podatak, ali mogu dati grubu procjenu. Mislim da se radi o iznosu od preko 10 milijardi kuna. No, to se uspješno kamuflira u ukupne prinose koje su OMF-ovi ostvarili u proteklom razdoblju. Problem je što su ti prinosi ostvareni uglavnom kroz prinose na državne obveznice u portfeljima OMF-ova, a poseban problem je što su prosječni ostvareni prinosi vjerojatno manji od prinosa koji bi bili da se imovina OMF-ova sastojala samo od državnih obveznica, a tragično je da su te prinose zapravo platili sami osiguranici, odnosno svi hrvatski građani kroz visoke poreze.

      Nažalost, to sada dolazi na naplatu zbog izmijenjenih uvjeta na tržištu kapitala, a posebice zbog aktualne krize zbog sukoba u Ukrajini. Mogu se u narednim godinama očekivati negativni prinosi na imovinu u OMF-ovima, čak i ako ova kriza ne bude preduboka. To posebice vrijedi za OMF-ove tipa C u kojima su po sili zakona osiguranici koji će u mirovinu u narednih 5 godina, a čiji su portfelji, opet po sili zakona, dominantno u državnim obveznicama. Ogromnu štetu će nanijeti i inflacija kojoj svjedočimo i koja još nije dosegla svoj maksimum. Na razorno djelovanje inflacije na ovu imovinu nema protumjera.

Za porezno rasterećenje rada

      – Kako komentirate da su hrvatski mirovinski doprinosi za javni stup gotovo najniži u Europi – samo 15 posto. Slovenija npr. ima doprinos od 24,35 posto. Treba li povećati stopu doprinosa? Zapravo, što biste Vi predložili za oporavak hrvatskog mirovinskog stupa i veću adekvatnost mirovina, kojih sada 66,56 posto je ispod hrvatske linije siromaštva?

      Ipak bih rekao da su mirovinski doprinosi 20 posto bez obzira što 5 posto odlazi u drugi stup. No, po izdvajanju za mirovine kao udjela u BDP-u smo ispod prosjeka EU i ima prostora za povećanje, ali sam protiv povećanja doprinosa jer bi to smanjilo raspoloživi dohodak zaposlenih s negativnim posljedicama na ukupno gospodarstvo.

      Zagovaram porezno rasterećenje rada i mislim da doprinose za zdravstvo treba ukinuti, a financiranje zdravstva treba prebaciti na indirektne poreze. To bi omogućilo značajno povećanje bruto plaća pa time i veće iznose mirovinskih doprinosa. Porasli bi proračunski prihodi od poreza na dohodak, PDV-a i trošarina te bi uz ukidanje drugog stupa i eliminiranje tranzicijskog troška mirovinske reforme bilo približno dovoljno novca za supstituciju zdravstvenih doprinosa.

      Nadalje, trebalo bi jače stimulirati duži ostanak na tržištu rada, postrožiti prava na stjecanje povlaštenih mirovina itd. No, moram napomenuti da je potpuno pogrešno javne mirovine tretirati kao trošak, čak i onaj dio koji se namiruje iz državnog proračuna. Radi se o proračunskim rashodima koji vrlo brzo postaju proračunski prihodi. Kratko rečeno, umirovljenici financiraju značajan dio svojih mirovina. Tu dolazimo do stručne problematike fiskalnih multiplikatora, ali ni na tom pitanju se znanstvena zajednica nije iskazala nakon što je zakazala oko mirovinske reforme.(Glas umirovljenika)

Jasna A. Petrović

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email
Povezane objave

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?