DOSMRTNI UGOVOR KAO ORUŽJE – Legalizirana pljačka Nataše Papeš

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email

Posljednjih nekoliko godina sve češće se u medijima po­javljuju tužne priče zlostavljanih i iskorištavanih starijih osoba, a najšokantnija bude činjenica da su njihovi zlo­stavljači članovi obitelji ili uzdržavatelji s kojima su potpisali ugovore o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju.

Nataša Papeš, sada 84-godišnja gospođa slabije pokretlji­vosti i lošeg zdravlja, čitav život posvetila je skrbi za životinje, posebice mačaka i želja joj je bila otvoriti azil u Oborovu, ako već to država nije u stanju uraditi. To je i učinila, ali je postala žrtva ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, prevarila ju je znanica iz društva za zaštitu životinja Dubravka Koruga koja joj je umjesto skrbi priuštila samo patnju, oskudicu i poniženje.

Patnja i poniženje

      Prije nekoliko godina Sindikatu umirovljenika javio se pri­jatelj Nataše Papeš, s detaljnom dokumentacijom i obrazlože­njem njenog slučaja. Naime, s obzirom na lošije zdravstveno stanje Nataša je u veljači 2016. godine potpisala ugovor o dosmrtnom uzdržavanju s dojučerašnjom kolegicom Dubrav­kom iz jedne udruge za zaštitu životinja, a problemi s uzdržavanjem počeli su nedugo nakon sklapanja ugovora. Umjesto uzdržavateljice, kućanske poslove je obavljala njezina prijate­ljica, ali je za to tražila novčanu naknadu od Nataše.

      Naravno, Nataša je u startu prevarena jer je ugovor koji joj je uzdržavateljica dala na potpis bio tzv. dosmrtni, pa je kuća od 100 m2 u Oborovu kraj Zagreba odmah prešla u vlasništvo koristoljubive Dubravke. U istom prvotnom ugovoru je nago­vorila naivnu Natašu da joj dopusti sve ovlasti nad svojim kun­skim i deviznim računima, što je ipak aneksom kasnije maknu­to iz ugovora. Nije joj željela predati niti kopiju ugovora, pa su joj to pribavili prijatelji. Poznato je da obitelji Koruga ovo nije jedino stjecanje imovine od samotnih i zaboravljenih staraca, no predstavljajući se kao ljubitelji životinja i članovi molitvene zajednice, a on i kao umirovljeni branitelj, lako su obrađivali potencijalne žrtve.

Uzdržavanje bez skrbi

      Situacija se dodatno pogoršala nakon što se Nataša prvi put vratila iz bolnice gdje je bila na različitim pretragama. Dubravkini posjeti postali su sve rjeđi, zbog čega je Nataša u konačnici predložila raskid ugovora, za što Dubravka nije ni htjela čuti. Kasnije situacija postaje sve gora, uz verbalne na­pade krenule su i prijetnje da će prodati nekretninu.

      Dubravka nije željela izgubiti masnu lovinu, pa je brzo staricu proglasila dementnom i prijetila joj prisilnim smještajem u dom za starije. Nataša posjeduje dugačku prepisku e-mailom u kojoj pita uzdržavateljicu što da radi kad joj je ova dala do znanja da više nije u mogućnosti pomagati joj, tj. doseliti k njoj u kuću kako je obećavala, te da kuhanje prepušta Nataši. Iako je obećala pomoći joj skrbiti o mačkama koje je udomila, sada joj javlja da nema kamo sa životinjama, a niti joj može uvesti grijanje, pa joj preostaje kupiti i cijepati drva.

Neviđena pravna mućka

      Nataša i njezini prijatelji koji su krenuli u rješavanje čita­ve situacije otkrili su da je Natašina kuća u zemljišnim knji­gama prebačena u vlasništvo Dubravkine kćeri Eleonore Domjanić-Gruičić, dok su Dubravka i njen suprug upisani kao korisnici služnosti temeljem istog imanja. I sve to niti tjedan dana nakon što je Nataša pokrenula sudski postupak. Lukava pravna mućka. Uzdržavateljica preuzima nekretninu i s njom postaje uzdržavana osoba, kako bi se zameli tragovi.

      O ovom slučaju je Glas umirovljenika pisao u srpnju 2017.

      Koliko se situacija promijenila, da li je Nataša uspjela sa svojim sudskim postupkom za raskid nepoštenog ugovora koji traje još od listopada 2016. godine? Nije. Sutkinji treba po jedna godina za jedno ročište. Koruge pak uspijevaju stalno produ­ljivati postupak, otkazivati ročišta, sve u očekivanju kad će njihova „štićenica” konačno umrijeti. U međuvremenu je, navodi Nataša, prijavljuju lokalnoj policijskoj stanici kao manipulatoricu, dementnu osobu, prevaranticu, lažovicu itd.

      Nataša i dalje živi u devastiranom dijelu kuće s raspadnu­tim namještajem, dok su Koruge ostatak kuće oličili i uredili za svoju uporabu. Predstavljaju se kao skrbnici Nataši, time joj oduzimajući dostojanstvo, iako je riječ o vrlo inteligentnoj, obrazovanoj i elokventnoj osobi. O tome je svoje stručno mi­šljenje napisala i psihologinja Ljubica Uvodić Vranić, ali sutkinja to nije prihvatila kao dokaz u postupku.

Cijeđenje bez milosti

      Od 2019. lokalni Crveni križ je započeo pomagati Nataši kroz projekt Zaželi, pa sada barem ima pomoć u kući. Unatoč tome, svojim povremenim posjetima Koruge i dalje vrše priti­sak na nju, te je tako 27. lipnja 2021. muž Koruga došao pogle­dati stanje i usput joj ponovno rekao da je to njihova kuća te da što prije iseli.

      Naš je novinar u srpnju nazvao i obitelj Koruga, koja pri­staje raskinuti ugovor ukoliko im Nataša obešteti njihove troškove što su platili porez na prijenos nekretnine, novac za čišćenje bunara, za hranu za životinje (kupljenu od njezine ušteđevine, pijesak.).

A zašto su prebacili kuću na kćer? Htjeli su, navodno, uvesti plin i vodu, a kćer je htjela dići kredit.Prijedlog je na sudu za odštetu, navodno 70 tisuća kuna.

      Dok je zadnji put prije tri mjeseca Nataša Papeš bila u bol­nici, Koruge su joj izbacili van smeće iz kante. Eto, ipak su nešto učinili, ironično dodaje. I čeka sudove, čeka pravdu, čeka malo dostojanstva. Ali hrvatski sudovi voze svojom brzinom i boli ih briga za legaliziranu pljačku neviđenih razmjera, za pokradene i ponižene starice i starce koji su izgubili sva prava, a neki i završili na cesti. Sve zato što su za vrijeme socijalizma stekli stanarska prava i osigurali si otkupom siguran smještaj. A sada su naprosto dobra lovina.(Glas umirovljenika)

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email
Povezane objave

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?