Časna sestra Ljubica Kovač liječila je travama na tisuće ljudi, dolaze joj i ministri i sirotinja

Časna sestra Ljubica Kovač, nakon što je čudom Božjim prošlo ljeto preživjela ugriz otrovnog smeđeg mediteranskog pauka samotnjaka, nastavila je primati pacijente, bolesnike koji više vjeruju njoj nego doktorima. Rođena je 1939. u Posušju, ustaje rano, potom se sastaje sa svojim radnicima s kojima moli Boga za zdravlje pacijenta. Zatim zajedno doručkuju pa ide “svatko svojim poslom”.

Ljekovito bilje je još kao djevojčica brala s majkom, ali nikad nije mislila da će se ovim baviti.

Dolaze joj ministri, glumci, pjevači, sportaši, obični ljudi manje ili više imućni. Nastoji svima pomoći i ne odbija nikoga. Iako, kako sama kaže odbila je mnoge novinare, premda uz toliko zanimanja bi svaki dan mogla biti na televiziji. Međutim, na poziv za razgovor portala Hercegovina.info  se ipak odazvala.

Po dolasku novinarku je ljubazno primila u svoju kuću. Iako je ponedjeljak i neradni dan, za časnu Ljubicu i njezine suradnike, ljudi su neprestano dolazili. Ubrzo sestra Ljubica sjeda i započinju vrlo ugodan razgovor.

“U snu nisam snila da ću liječiti. Ljubav travama kod mene je urođena, a mama mi je pokojna znala dosta trava. U proljeće bi išla s njom brati divlje zelje. Naučila sam tada brati trave i ona bi meni rekla ‘danas je zelje’ i ja bi joj donosila smjesu za ručak. Mi djeca nikakvu dječju bolest nismo imali, i mnogo godina kasnije pomislim kako su naše žene bile pametne i pitam se tko ih je sve naučio”, istaknula je na početku razgovora časna sestra Ljubica (81).

LJEKOVITE TRAVE KOJE MOŽETE KORISTITI ZA MNOGA BOLESNA STANJA

“Maćuhice se beru u divlje zelje kad su mlade, a protiv kožnih bolesti su izvanredne. Onda, mi to zovemo škripavac, a književni mu je naziv srcopuc, toga smo jako puno brali, a to je fantastičan lijek za srce. Zatim šurlin, pastirska torbica – svako krvarenje zaustavlja. Onda se bere i divlji mak, ali samo kad je mlad, kad je star ima dosta otrova. To se sve mlado bralo u zelje, koje bi mi jeli dva puta u tjednu. Bili smo svi crveni i debeli (opa. smijeh)”, priča časna dodavši da ju je majka naučila 6-7 biljaka koje se beru u zelje. Mudrost i znanje tih starih žena i danas ju fascinira.

Zanimljivo, kako je mnogo godina nakon prvih šetnji s majkom po livadama, baš ona koja ju je učila o travama postala i njezin prvi pacijent.

“Jedan brat u Dubrovniku, jedan u Zagrebu, jedan u Beogradu, jedan u Mostaru, sestri muž obolio i onda sam molila Kongregaciju u Rimu da me puste skrbiti o roditeljima. Dobila sam dozvolu dok potreba traje. Kad sam došla paziti roditelje, oboje su bili nepokretni, nisu mogli ništa. Ona je imala strašan Parkinson. Noge i ruke su dan-noć tresle. Koliko sam samo proplakala zbog nje. Skuham ručak, a ona ne bi voljela da je hranim, nije to podnosila. Uzela bi žlicu da jede, pa bi ostala gladna, a sva se posula. Potom sam joj tražila neke cjevčice i našla jednu kako bi mogla jesti zgnječenu hranu. I tada mi je rekla da se prvi puta nakon mnogo godina najela. Jednostavno, ispolijevala bi se i izgubila volju”, nastavlja sestra Ljubica.

Krenula je roditelje liječiti biljem, nije imala što izgubiti.

“Mislim ja, ubrat ću trave ive, vriska i dubčaca. To je naše jako ljekovito bilje. Toga naberem i svako jutro joj jednu šolju iza ručka i to je počela piti. Navečer prije spavanja bi joj dala drugu šolju, stavila bih meda i par kapi limuna. I pila je. Uvela sam joj onda i treću šolju iza ručka. Dvije godine nakon toga, možda mjesec dana manje, događa se promjena. Bio je ručak, vidim ona drži ruke i miruju. Ulijem joj juhu i neću ništa da reknem, da se ne bi sjetila da dr’će. Dadnem joj žlicu. I pojede ona tu juhu i kasnije lešo, rižu i salatu. Na koncu je ja pitam je li išta primjetila, ona odgovara da nije. Uopće nije primjetila da ne dr’će, zaboravila je to”, kaže časna. Još bi iza toga nekada preko dana zatresla rukom, a časna joj je uporno davala čaj od triju trava.

“Odjednom se smirila, poslije bi nam očistila hrpu ljekovitog bilja. U 94. godini je umrla, 11-ero djece rodila, tri puta po dvoje djece”, ističe sestra Ljubica. Uz domaći čaj, liječila je i domaćom hranom.

Roditelji nisu htjeli kupovno mlijeko, stoga je časna kupila i kravu, premda ju je majka odgovarala, misleći da ju neće znati musti.

NAJBOLJE LJEKOVITE BILJKE I NJIHOVA PRIMJENA

“Odemo na sred polja, tamo 10-15 krava. Kažem ja susjedu – Stipe ja bi onu zadnju malu. On se čudio što sam izabrala, ali sam ga nagovorila da mi nju kupi. Ja sam je tako voljela, vi nemate pojma. Ne bi se makla dok je pomuzem”, kaže časna. Nabavlja i koke, te roditelje hrani sirom, mlijekom, maslom, jajima, medom.  

Otac je znao reći da su oživjeli kako je došla i počela se brinuti o njima.

Paralelno kako je liječila majku ,liječila je i oca, koji je imao druge muke, anemiju, i padao bi, noge ga nisu nosile. Nakon promjene prehrane i konzumiranja čaja i on se je dosta oporavio.

Otac je Kako kaže sestra Ljubica „imao i gorak susret s UDBA-om, s čime su bile povezane i njegove zdravstvene tegobe. Bio je toliko prebijan da bi osjećao svaku promjenu vremena“.

“1949. tatu su odvezli u zatvor. Gimnazija se tu gradila i jedan njegov najbolji prijatelj ga je sreo dok je jednoj ženi stavljao oluke. Dočekao ga je kad se on vraćao i zovnuo u krčmu na rakiju. On se prvo nećkao, ali ipak otišao s njim. I šapne mu na uho ‘Pere propade naša Hrvatska, a otac mu odgovorio ‘ma neće propasti, ostat će bar na dva’, i pokazao mu dva prsta. Tu su se razišli i on ravno na UDBA-u i prijavio ga i tri i pol godine otac je bio u zatvoru. To su bile strašne godine, godine gladi”, s tugom se prisjeća sestra Ljubica.

U zatvoru su ga tukli, te tražili da prizna da je pričao s jednim fratrom, kako bi i njega zarobili, sedam puta vodili na strijeljanje zbog toga. Nije htio priznati jer tog fratra nikada nije vidio. Tukli su ga, šest mjeseci je bio u samici u Ćelovini.

Kad je dobro podigla roditelje, sasvim spontano joj je na vrata došla po pomoć jedna Gruđanka. “Kaže mi, časna sin mi umire od astme. Niti oči otvara, niti hoda, niti ništa. Žena neće da ode, a ja se pitam Bože moj šta ću. Već je i jesen, bilja nema. Žao mi je bilo odbiti i kažem joj da dođe, ja ću nešto napraviti pa ako pomogne, pomogne. Naberem ja trputca (bokvice) široke i uske, na mjestu gdje mi je mama rekla da bi moglo biti. Daleko sam otišla dok sam to našla. Nisam imala nikakva sredstva, nas troje u trošnoj kućici. Roditelji nemoćni, mirovine nema nitko, ni oni ni ja. I naberem je malu pregršt jedne i druge bokvice, dođem tu i sameljem na mašinu od mesa. Pofurim vrućom vodom, i kolika je težina bila trputca toliko stavim meda. Zagrijem da ubijem bakterije. Nije mi to nitko rekao, samo mi došlo u glavu. Ujutro se stvorio krasan sirup. Procijedim i žena odnese kući pola litra. Rekla sam joj da mu svaki sat daje po kašikicu toga. Četiri dana je tako radila, peti dan je povratio jezovitu količinu sekreta i ubrzo mu je bilo bolje, do mjere da se ustao igrati s drugom djecom”, prisjeća se časna svog prvog pacijentu, ukoliko se izuzmu roditelji.

Ljekovite biljke u znaku zdrave jetre i kože, dobre volje i dugovječnosti!

Ubrzo je žena došla po novu dozu sirupa, kako bi sin koji je koristio tri pumpice i imao tešku astmu, u potpunosti ozdravio. Žena je ubrzo došla da zahvali zbog potpunog ozdravljenja sina i plati časnoj.

“Pitala je koliko je platiti, rekla sam joj ništa, jer sad znam što liječi astmu i bronhitis”, prisjeća se sestra Ljubica.

Upita ima li lijek za koronavirus, časna Ljubica nam otkriva da ga je probala na sebi, nakon što joj je virus prenio jedan pacijent, a da ga je donijela iz jedne šetnje.

“Išli smo na izlet na Brač, i ja kažem ovoj jednoj sestri, ovo je pelin, a nije naš. Pogledaj kako je siv. Možda je to japanski. U tome izađe žena i pita me časna što ste trebali. Upitam je je li to japanski pelin, ona odgovori da jeste, da joj je muž moreplovac – duga plovidba, ide do Japana i donio je pelin. Bila su dva velika busena. Pitala sam je jedan korjenčić da mi isčupa, da ponesem kući u Hercegovinu. Ona dođe i svega ga odreza, punu mi jednu najlonsku kesu nabi, i još posla dva-tri korjenčića i donijela sam ga kući. I uspijeva ovdje. Zimi ga nema, čim proljeće izbije i baš bude lijep i prekrasan grm”, priča časna Ljubica. I nije pelin samo za koronavirus.

Jednako tako, časna sestra Ljubica dva je puta hospitalizirana, jednom zbog ujeda pauka, drugi puta zbog koronavirusa. Oba puta život joj je bio ugrožen, no oba puta se je izlječila.

Tijekom prve hospitalizacije zaradila je i bolničku bakteriju klebsiellu pneumonija, koja se nije dala iskorijeniti. Hospitalizacija zbog ujeda pauka bila je u proljeće 2019., a zadnja, ona zbog koronavirusa nedavno – u studenom prošle godine. U međuvremenu časna je stalno bila na kontrolama zbog opasne klebsielle, pila je teške antibiotike, no nije ju se moglo uništiti. Sljedeći korak je bilo venozno liječenje, no liječnici nisu bili sigurni da će i to ubiti bakteriju, pa se taj zadnji korak u dogovoru s pacijenticom odugovlačio. Na sve to u studenom je hospitalizirana zbog kornavirusa.

“9.11 sam ušla u bolnicu. Kad sam došla kući sastavim gorki pelin i klinčić, napravim tinkturu. Stavim dvije žlice čajne u šalicu tople vode. Nisam mislila da ću uništiti bakteriju, nego sam mislila da se malo oporavim od korone. Vidjela sam dva dana da je meni lijepo skroz. Pila sam prije doručka čašu toga i opet prije večere 15 minuta. To sam pila petnaest dana. Liječnik koji me liječio u Splitu kaže mi da izvadim nalaze, i izvadim ja i pošaljem njemu na mobitel. U mokrači više nije bilo ničega, nisam mogla vjerovati da je nestalo klebsielle”, priča časna sestra, koja je postupala po naputku svog obiteljskog liječnika, ali se liječila i izliječila uz pomoć svojih pripravaka. Opasne klebsielle, koja zna otići na mozak ili u srce, te paralizirati ili ubiti pacijenta je nestala. Nakon što se po drugi puta potvrdilo nalazim da je klebsiella potpuno nestala, začuđen je bio i splitski liječnik.

“Kaže on meni, vi časna niste primjetili da klebsielle više nema. Kažem ja njemu da je morala moja baja crknuti šta sam klinčića i pelina popila. On se slatko nasmijao. To njemu nikako nije jasno, cijela medicina toj bakteriji ne može ništa, a ja sam je izliječila lijekom koji sam pila radi koronavirusa”, kaže sestra Ljubica.

Priroda je nesumnjivo vrijedan izvor novih terapijskih opcija za bolesti kojima se još uvijek traži dostojan suparnik u kemijskom obliku. Mogućnosti su brojne, ali moramo imati na umu i negativne faktore: vrijeme potrebno za pronalazak idealnog spoja, najbrži način izolacije, klinička ispitivanja… A to može potrajati godinama i iziskuje ogromne troškove, zbog kojih cijena lijeka zna biti puno viša nego što si prosječna osoba može priuštiti.

Također, iako nam se danas nameće drukčije mišljenje, nije svaki prirodni proizvod siguran. Stara je poslovica da je razlika između otrova i lijeka – doza. Zato farmaceutske tvrtke svaki potencijalni lijek moraju podvrgnuti brojnim kliničkim ispitivanjima kako lijek ne bi postao otrov. Budućnost istraživanja prirodnih lijekova je svijetla, uzbudljiva i definitivno obećava, ali hoće li nam donijeti panaceju… ostaje nam za vidjeti.