Dugo sam sanjala otvorenih očiju.
Dugo sam željela neke sasvim
nestvarne i nedostižne stvari,
a ipak, tako obične.
Spoznaja da sam zauvijek sama,
potpuno sama,
daleko od svega što me zove,
što me dodirom svojim ne dotiče.
Čak ni suza nemam.
Poneki uzdah,
kao nijemi jecaj, svjedok
da osjećanja u meni postoje.
Neki sasvim pogrešni ljudi
lažu me pogledima svojim,
riječima ubijaju osjećaj iz srca,
ne daju duši da zatreperi.
Neki sasvim pogrešni ljudi
razbijaju mi iluzije i zablude,
kradu mi moje snove,
žele da ih volim bar malo.
Otkuda ja među pogrešnim ljudima?
A još uvijek vjerujem
da vječna ljubav negdje postoji…
Lucija Waller
