Moja draga mama, usprkos činjenica da je do 65. godine govorila “ja sam još uvijek mlada žena”, a posljednjih dvadesetak govori “ja još nisam stara žena”, već nekoliko mjeseci razmišlja o odlasku u dom umirovljenika (onaj naziv “dom za starije i nemoćne” objema nam je uglavnom odvratan).
Naime, usprkos Parkinsonovoj bolesti koju sjajno drži pod kontrolom, svjesna je da živim vrlo intenzivno i da uz svu ljubav ne mogu zamrznuti svoj život na sljedećih pet, deset ili 20 godina (dugovječna smo familija 🙂 ), a njeno je zdravlje ipak narušeno i bilo bi dobro da uvijek netko bude u blizini. Treba li uopće reći da je, između ostalog, došla i na ideju da u dom odemo zajedno? 🙂
Ne bih li joj olakšala odluku u nekoliko sam navrata razgovarala s mojom, usudila bih se reći, dragom prijateljicom, 91.-godišnjom Varaždinkom koja je već lijep broj godina korisnica jednog doma u Varaždinu, kako bi mi s razine osobnog iskustva razotkrila sve prednosti i nedostatke života u domu.
Moja draga gospođa Ružica, vedra i nasmijana, optimistična i puna vjere u ljude, imala je puno toga ispričati.
“S odmakom u godinama ljudi sve manje izlaze iz kuće, sve manje posjećuju širu obitelj i prijatelje, manje posjećuju kulturna događanja i sve rijeđe odu na poneki izlet. Obitelj je u nezavidnoj poziciji jer imaju nezanemarivu količinu obaveze. Obitelji danas, naime, funkcioniraju (na žalost!) bitno drugačije nego prije 40, 50 ili 60 godina. Trka za osiguranjem egzistencije uzela je svoj danak. Samim tim naša potreba za druženjem u ti okolnostima, osobito ako smo izgubili bračnog partnera, ostaje nezadovoljena.”
Pogledala me svojim vedrim plavim očima i nastavila:
“S druge pak strane, odlazak u dom predstavlja odlazak iz svog vlastitog doma, gnjezda koje smo savijali svih proteklih godina. Gnijezda u kojem su sve naše uspomene…i one lijepe i one malo manje lijepe. Gnijezda koja su bila ispunjena našom djecom, a često i unucima. Odlazak u novu, sasvim nepoznatu sredinu pomalo izaziva zebnju. Srest ćemo tamo ljude koji nam se možda neće odmah svidjeti, osoblje koje će nam izgledati i suviše službeno, garsonjere ili sobe možda će nam se činiti hladnim i odbojnim. U trećoj dobi ljudi se teže nose s promjenama osobito ako su one radikalne, a odlazak u dom to doista jest.”
Pa da sad vidimo prednosti doma. 🙂
“Ako se želim družiti, to uvijek mogu…” priča mi gospođa Ružica…”no želim li se osamiti, nitko mi to nema pravo zamjeriti. Konačno sam došla u poziciju da radim samo ono što me veseli, a to je pisanje (kratkih priča i pjesama…do sad je objavila nekoliko knjiga poezije, a godinama je bila predsjednica literarne sekcije u domu, op.a) i skupljanje meni interesantne arhivske građe. Uz to, oslobođena sam dnevnih kućanskih poslova koji s godinama postanu teret.”
Nema brige oko pranja i glačanja rublja kao ni oko većih spremanja prostora u kojem živi. U domu je organizirano vježbanje pod stručnom kontrolom, a dostupan je liječnik i ostalo medicinsko osoblje. Za specijalističke preglede i ozbiljnije intervencije osiguran im je prijevoz.
Objed se servira u blagovaoni, ali poželi li ne jesti s ostalima, servirat će joj ga u sobi.
Povremeno se organiziraju izleti izvan Varaždina, najčešće na neko kulturno događanje u i izvan Varaždinske županije. Dom ima i zbor, a povremeno se održavaju kino predstave i još “tristo čuda”, reći će gospođa Ružica.
Od svoje garsonjere napravila je pravi topli kutak samo za sebe i za goste koje rado prima, a nas ima ne mali broj.
“S godinama sve teže hodam, bole me noge, ali tko bi propustio ples za Valentinovo ili za Novu godinu?”
Nasmijana, ispričala mi je kako čak ni simpatija i ljubavi među korisnicima doma ne nedostaje jer, nakrivivši malo glavu, reći se “Srce nema bora!”
U moru štikleca koje sam kroz godine od nje čula, moram izdvojiti jedan:
“Sanjala sam da sam jedne noći razgovarala Bogom. Pitao me bih li željela da me prestanu boljeti noge ili da ostanem ‘bez pameti’. I baš kad sam htjela odgovoriti…probudila sam se. Neizmjerna je bila moja briga, ali trebalo je ustati. Spustila sam noge s kreveta, pogledala u nebo i rekla ‘Hvala Bože! I dalje me bole noge!”, od srca se smijala zajedno samnom.
I na kraju…odluka o odlasku u dom nije laka, ali gospođa Ružica dodat će još nešto: “Kad jednom dođeš u godine, težak si sam sebi pa kako nećeš biti težak svojoj okolini. U domu si dovoljno daleko od obitelji da te i dalje vole (i ti njih! 🙂 ), ali i dovoljno blizu da se posjećujete…i nitko ni sa kim nema brigu.”
Vaša Ena
