U razvijenim zemljama Europe i Amerike očekuje se nagli porast broja starijih osoba, negdje između 2015. i 2030. godine, kao posljedica ulaska velike poslijeratne, tzv. “baby-boom” generacije u starost te kao posljedica produženog životnog vijeka i porasta broja starijih ljudi općenito.
Zanimljivo je razmotriti kakve se promjene očekuju u populaciji budućih starijih osoba. Sasvim je izvjesno da će ih biti još više, a posebno onih najstarijih, kojima su i najpotrebnije usluge skrbi.
Vrlo je važno ponovno pokušati senzibilizirati javnost i javne institucije u važnosti aktivnog djelovanja te potaknuti na reorganizaciju ekonomskog i društveno političkog okvira prema socijalnim politikama starijih osoba.
Što bi to poboljšalo kvalitetu života starijih osoba? Postavlja se pitanje da li je moguće rasteretiti socijalnu politiku i “otpustiti remen” proračunske blagajne kako bi u konačnici zbilja počeli rješavati probleme koji su vezani sa starijima, baš kao što su to još 1980. godine napravile skandinavske zemlje koje su izdvajale veći postotak BDP i time dobro “uskočile” ranije spomenutim rizicima. Jasno da, da. No, raspodjela sredstava u socijalnim politikama očito uvijek predstavlja problem. Koliko? Kome? Prioriteti? Nema se.
Gdje stalno zakazujemo?! Zašto se ništa ne mijenja?
Trendovi u skrbi za stare u RH samo jednim dijelom prate one na razini zemalja EU-a zbog nerazvijenosti lokalnih oblika upravljanja sustavima skrbi za stare, neadekvatne mreže institucionalnih oblika skrbi, nerazvijenih i nedovoljno jasnih sustava financiranja.
Orijentacija novčanih transakcija se treba hitno promjeniti, i to prema aktivnim politikama zapošljavanja, potpornim uslugama za starije osobe, obiteljskim uslugama. Shvaćanje zajednice treba ići kroz uključivanje elemente kao što su participacija u grupi, sudjelovanje, vezanost i povezanost, poticati ovisnost i recipročnost kako bi se smanjio međugerenacijski jaz kao i ostali problemi.
Sustavi socijalne zaštite i pitanja vezana za siromaštvo i socijalnu isključenost, također utječu na aktivno starenje na tržištu rada, u zajednici, kao i na zdravo starenje.
-Sustavi socijalne zaštite i politika zapošljavanja trebali bi se međusobno podupirati, kako bi potaknuli ljude i omogućili im daljnje obavljanje njihove profesionalne aktivnosti, dok bi programi socijalnih transfera, zdravstvene i socijalne usluge, koje se pružaju starijim osobama, omogućavale da aktivno sudjeluju u društvu i održe svoj samostalni život (Europska komisija, 2012.)
Još jedna degresija. Starije osobe nisu teret našeg društva i nikako to nesmiju biti. Valja naglasiti da je u prošlosti U prošlosti fokus socijalnog rada bio je usmjeren na potrebe ljudi, preko kojih se mjerila kvaliteta života i na osnovi kojih su se razvijale usluge. Danas, s individualizacijom odgovornosti za vlastiti život te ideologijom neoliberalizma potrebe postaju stvar pojedinca, koje mora sam zadovoljiti na tržištu usluga.
U tom smislu, neoliberalizam podupire globalizaciju, shvaćenu kao izvor procesa prirodnog gospodarskog rasta, koji prisiljava industrijalizirane zemlje da smanje socijalne i ekološke kriterije kako bi ostali konkurentni na svjetskom tržištu (Stark, 2011.).
Što možemo napraviti?
Prije svega, unaprijediti zakonodavni okvir, informirati ii podizati razinu svijesti o pravima starijih osoba te širiti i unaprijediti usluge u zajednici. Treba jačati međugeneracijsko povezivanje. Doprinosi se očuvanju zdravlja, vitalnosti i dobrog raspoloženja, što starijim osobama omogućava i očuvanje radnih i intelektualnih sposobnosti.
Okrenimo se u potpunosti suživotu u zajednici sa starijim ljudima. Potaknimo suradnju s ljudima, omogućavanje kvalitetnog života u njihovoj neposrednoj životnoj sredini, s najvišom razinom sudjelovanja i uključenosti korisnika, što znači preokret od društvene kontrole i institucionalne brige ka poticanju promjene i emancipaciji ljudi u procesu pomaganja. Od tradicionalnih modela koji su isto tako važni prema potrebama u zajednici, od želja, potreba i mogućnosti u okolini u kojoj žive.
Nastavi li se dosadašnji trend demografskih kretanja, negativne implikacije na daljnji društveno-ekonomski razvoj su očite, a potreba za adekvatnim populacijskim mjerama, od lokalnog do globalnog nivoa, su neupitne, hitne.
Un-ove procjene za Hrvatsku
Alarmantan je i podatak depopulacije stanovništva u Hrvatskoj. Naime, prema demografskim projekcijama Eurostata do 2031. smanjiti će se broj stanovnika u čak 19 županija i morati ćemo naseljavati mlade. U demografskoj prognozi UN-a objavljenoj u izvješću ‘World Population Prospect‘ navodi se kako su Bosna i Hercegovina, Bugarska, Hrvatska, Mađarska, Japan, Latvija, Litva, Moldavija, Rumunjska, Srbija i Ukrajina izložene najvećem riziku depopulacije. Stoga, prema podacima UN-a, Hrvatska će do 2050. godine izgubiti više od pola milijuna stanovnika, a 2100. u našoj bi državi moglo živjeti svega 2,61 milijun ljudi.
Međugeneracijska suradnja važna za svakoga od nas !
Sandra Vukušić, sociologinja
