VARAŽDIN – Vilko Siročić, (64) živi mirnijim i zdravijim životom otkako je počeo volontirati za lokalne novine, Varaždinske vijesti. Susreli smo ga u centru grada kako maše sa novinama i vidjelo se je u tom starcu velika poletnost i život te smo odlučili popričati s njime kako bi podijelio s nama tu vitalnu energiju.
Gospodine, vi još uvijek radite? Odakle vam radost i poletnost na ovoj podnevnoj vrućini?
” Dobar dan. Želite pričati samnom? (nasmiješeno i zaintegrirano gleda, silno očekujući da ga nešto priupitamo.) Trebao sam ići na operaciju kičme i kralježnice u Zagreb zbog bolova koje sam osjećao ali od toga sam odustao iz osobnih razloga. Ipak, unatoč mom odustajanju, doktor je zahtjevao da u svoj život unesem neku aktivnost koja će mi pomoći u otklanjanju boli. Ne bi smio sjediti, kao što sam dosada činio. To me samo potkopavalo i bilo mi je još gore. Odlučio sam se pokrenuti i učiniti nešto po pitanju mog životnog stila. I nisam zažalio! Počeo sam volontirati.”
Zašto ste se odlučili na takvu vrstu društvenog rada? kako uspijevate s obzirom na bolove?
Preko poznanika sam došao do informacije da mogu pomoći volonterskim radom a usput bi se kretao što me jako radovalo. Otkako sam aktivan tih dva dana u tjednu po četiri sata, pune dvije godine, bolovi su se smanjili a ja sam puno zadovoljnija osoba i moj je život dobio svrhu. Zdravlje držim pod kontrolom i mazanjem prirodnim kremama.
S obzirom da su moji unuci još maleni, druženja su nam česta s cijelom obitelji, a volio bi i da svoje unuke pošaljem u školu. Moja mirovina je jako mala, 1,350 kn uz socijalni dodatak od 400kn mjesečno. No, moja supruga još uvijek radi pa uspijevamo krpati kraj s krajem. Dobim i neki tringet time što dijelim novine i to mi jako puno znači. Unucima pogotovo.
Otkako sam dobio preporuku od doktora da pod hitno moram vježbati i kretati se, više ništa ne prepuštam slučaju. Počeo sam šetati, čak 5 kilometara dnevno, uređujem dvorišta onome kome treba i tu dobim neki tringet, kosim, pljevim i štiham. Sve radim i moje zdravlje je bolje a odmah i bolje spavam”, izjavio je veseli Vilko te odmah ustupio i svoj broj telefona, ako što bude trebalo, neka ga nazovemo. Jako simpatično od njega.
Na kraju našeg simpatičnog razgovora, pridružio se i njegov prijatelj Dragutin Sajko (74) koji je upravo došao s biciklom iz drugog smjera gdje je također dijelio novine. I on volontira i pomaže dijeleći novine svojim sugrađanima. Veselo i s radoznalošću se ušuljao u naš prostor razgovora i rekao: “I ja sam ovdje.” (nasmijali smo se)
S obzirom da gospodin Sajko malo slabije čuje, pa smo se nadvikavali, ali nismo se puno zadržavali jer smo već ionako trebali krenuti prema našem drugom cilju i naumu. Stoga nam je g. Sajko samo kratko rekao: “Mirovine u Njemačkoj su veće. Moja je 720eura dok u Hrvatskoj i Sloveniji primam samo 307 kuna.” Bilo nam je teško čuti taj podatak. U očima se vidjelo kako mu je život prošao neminovno i kako se još uvijek bori ali lakše mu je kada to radi u društvu svog drugog partnera, volontera. Vidi se da su kompa. Stalno si nešto podbadaju i namiguju. Njegovi problemi s nogama još su prisutni od zadnje saobraćajke ali kako kaže: “Ali ja sve mogu! Mora se.”
Sve u svemu umirovljenici zaista mogu naći zadovoljavajući posao, hobi ili neko zanimanje oko kojega se zaokupiraju i eto, kako se vidi, neki čak i ozdravljuju…
Baviti se nekim društvenim radom pa i da je ponekad s nekom malom naknadom, uči čovjeka odgovornosti, razvija osjećaj empatije za druge i povećava samopoštovanje koje je iznimno važno za zdravlje svakog pojedinca i zaista pomaže u ozdravljenju pa i starijima.
Svaka promjena, ma koliko ona mala bila, unosi osvježenje. Da se nemamo čemu veseliti i da u ničemu ne uživamo, bili bismo poput robota koji ispunjavaju zadatke koji se stave pred njih i koji ne teže ničemu većem od toga. A mi ljudi sigurno nismo takvi jer imamo želje, imamo snove, težnje, ideje i velike planove.Nikada nije kasno. Treba nam radosti u životu i trebamo uzbuđenja. I kad tako razmišljamo postanemo svjesni da se hobi višestruko isplati.
