Posljednji prosvjed koji su na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu organizirali poduzetnici i obrtnici je još jednom zorno pokazao zašto je u posljednjih godina u Hrvatskoj sve više prosvjeda, ali isto tako i da je sve manje uspjeha koji se na istima postižu u onom drugom „poluvremenu“ kada se neki, gotovo u pravilu opravdani razlozi, trebaju pretočiti u nešto konkretnije izuzev mahanja transparentima ili uzvikivanja prigodnih parola. Sve je više pojedinaca, javnosti potpuno nepoznatih, koji se koristeći mnoge ne/prilike, pokušavaju ugurati u medijski a time i u politički prostor. Ono što nije dobro je da se sve češće ti pojedinci pojavljuju pod krinkom borbe za neka od ugroženih prava na kraju pretvaraju u obične političke avanturiste. Dio njih to čini i potpuno nesvjesno u trenutku kada se u svojim izjavama počinju jasno ograđivati od političkih stranaka ili političara ne shvaćajući da upravo takvim izjavama u stvari oni sami preuzimaju njihovu ulogu.
Ono što izgleda mnogima nije jasno, pa ni organizatorima posljednjeg prosvjeda na Trgu bana Josipa Jelačića, jest činjenica da je svaki prosvjed u osnovi politička aktivnost stoga je potpuno promašeno kazati da na prosvjedu, bez obzira radi čega i tko ga organizira, političarima nije mjesto. Ne samo da bi se na prosvjedu trebali pojaviti udruge, stranke i političari već bi upravo oni sa svojom organizacijskom strukturom i logistikom trebali biti suorganizatori svakog prosvjeda. Upravo su političari oni koji će jasnom politički artikuliranom porukom biti ti koji će nakon održanog prosvjeda nastaviti borbu, u ime onih radi kojih je prosvjed i organiziran, političkim sredstvima u Hrvatskom saboru. Ako je prosvjed početak i kraj borbe za neka prava onda je bilo kakav prosvjed u stvari čisto gubljenje vremena i energije.
Špika: Vlada i Stožer protiv logike