ZAROBLJENI, ZANEMARENI I OČAJNI STARCI U DOMOVIMA ZA STARIJE – nema tuširanja, zabranjuju se telefonski pozivi i uskraćuje im se hrana. Treća dob i Sindikat hitno traži da se omoguće prava na osnovne potrebe!

SVIM KORISNICIMA DOMOVA ZA STARIJE HITNO  OMOGUĆITE PRAVO NA OSNOVNE POTREBE, OD NJEGE, SKRBI TE TELEFONSKIH POZIVA NJIHOVIM OBITELJIMA I PRIJATELJIMA!

Umirovljeničke udruge Sindikat umirovljenika Hrvatske i Treća dob Hrvatska upozoravaju na opće prošireno zanemarivanje starijih i nemoćnih osoba u obiteljskim i privatnim domovima za starije osobe, posebice u vrijeme pandemije te pozivaju na hitan sustavni nadzor u svrhu osiguravanja osnovnih životnih potreba kao što su njega, skrb i kontakti korisnika domova s obitelji i prijateljima. Iako je ministar Josip Aladrović obznanio kako je udvostručen broj socijalnih inspektora (na mogućih 20?), te da će se bitno pooštriti uvjeti za rad privatnih i obiteljskih domova, u stvarnosti nema poboljšanja.

U uvjetima apsolutne izolacije te uskraćenosti redovite zdravstvene i socijalne zaštite i potpore, sve su češće dojave kako je mnogim korisnicima domova, uz kretanje, suženo pravo na osobnu higijenu, redovitu prehranu, pa čak i vodu. Ono najgore je što se korisnicima, s obzirom da im je zabranjen izlazak iz domova, ugrožavaju i druga temeljna životna prava. Društvena je intencija da se i u obiteljskim i privatnim domovima o starijim osobama treba brinuti kao da žive u vlastitoj obitelji, no stvarna situacija je više nego poražavajuća. Dostojanstvo starijih osoba svelo se na nulu.

Korisnici domova kao i njihove obitelji, redovno kontaktiraju umirovljeničke udruge i upućuju na strašne zlouporabe položaja i ovlasti prema starijim osobama. Uskraćuje im se, zbog manjka osoblja, čak i pravo na hranu, tuširanje, izlazak u dvorište, telefonske pozive članovima obitelji i prijateljima, a sve s opravdanjem na Covid 19. Što reći onima koji nisu svoje najdraže čuli, a niti vidjeli već šest mjeseci? Zarobljeni, zanemareni i očajni starci bez ikakvog društvenog nadzora, poslagani su kao sardine u svojim često prenapučenim sobama.

Primjerice, u jednom uglednom privatnom domu za starije sjeverozapadno od Zagreba tri korisnice su nam se potužile kako zbog manjka osoblja djelatnici tjednima ne tuširaju nepokretne osobe već ih samo brišu mirišljavim maramicama, ne donosi im se hrana u sobe već sami moraju odlaziti po nju.

Tamo gdje ima socijalnih radnika koji obavljaju kontakt s medijima i nadležnim institucijama, gotovo se i ne javljaju na telefon, grubi su prema obiteljima i korisnicima te prema medijima i zataškavaju probleme koje smo spomenuli. Jednostavno su se zatvorili za javnost, iako im je dužnost služiti korisnicima, od kojih i primaju svoje plaće. Istodobno ravnatelji/ce uvriježeno prikazuju uljepšanu sliku organizacije i djelatnosti domova, što je u velikoj suprotnosti od stvarnosti. Korisnici pate i umiru pogurani na društvenu marginu, bilo od požara, gladi, tuge ili samoubojstva.

Obje umirovljeničke udruge, nakon brojnih pristiglih informacija o zanemarivanju starijih i oštrih reakcija obitelji i samih korisnika domova, smatraju se dužnima obratiti se direktno Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, sa zahtjevom za hitno djelovanje u domovima za starije i nemoćne te osnivanjem stručnog istražnog povjerenstva koje bi sistematski ispitalo stanje u domovima, prije novih živih buktinja, samoubojstava i smrti skrivljenih nemarom. Također se zalažu za što skoriju reformu socijalne inspekcije, njezine decentralizacije i uvođenje civilnih volontera s pravom pristupa u domove.