Žarko Potočnjak napušta glumu: ‘Nekad sam za seriju mogao kupiti kuću, a sada ne mogu ni dva kvadrata’

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email

Televizijski i filmski glumac Žarko Potočnjak nakon više od pedeset godina ide u zasluženu mirovinu i oprašta se od glume, sa stilom na svoj 75. rođendan koji slavi na današnji dan. Već se nekoliko dana u medijima nagađalo o tome, a u nekima od njih pojavila se informacija da odlazi jer ga ljute mladi naraštaji glumaca, no Potočnjak ističe kako su razlozi njegova umirovljenja krivo predstavljeni. „Ne odlazim zbog mlađih generacija, već jednostavno zbog situacije u kojoj su se našli kazalište i film. U njima je uvijek bio neki kaos i teško se postizao kakav rezultat, a sada u ovoj pandemiji to je takvo rasulo da ne vjerujem da će se u idućih četiri-pet godina išta poboljšati i zato ne želim više imati posla s time. Radije ću doma čitati knjige“ rekao je Potočnjak. Rastužuje ga više od svega što su se i mladi glumci našli u ovoj teškoj situaciji, a najviše ga brine, kako je i sam zaključio, to što nema nikakvih naznaka za neke promjene na bolje u bliskoj budućnosti. „Ne poduzima se ništa po tom pitanju, umjesto da stisnu šake i pokušaju nešto napraviti. Ne znam što bi to bilo konkretno, ali kad smo mi bili mladi i kad nam situacija nije bila sklona, mi smo, recimo, pokrenuli Histrion, kazališnu družinu koja danas ima i dvoranu. Mladi glumci moraju pronaći neki svoj način, a ne rade ništa osim što kukaju“ ističe glumac za Večernji list.

„U šali sam rekao da ću to napraviti na svoj rođendan. Pozvat ću si dva-tri frenda da popijemo kavu i onda ću im to obznaniti. Ali, iskreno, i da mi nije rođendan i da nije ovakva situacija, glumom se više ne bih bavio.

Zbog čega? „Pogledajte samo te sapunice i što se sve piše o glumcima. To ne sliči ni na što. Nema tu više gušta. Neki bi mogli reći da samo kukam, ali jednostavno mislim da je kazalište u kvaliteti barem prepolovljeno. U glumi smo trenutačno na jednoj četvrtini onoga što su nekada radili veliki hrvatski glumci. O njima su se pisali eseji i knjige“ kaže Potočnjak i nastavlja: „ Od mladih glumaca jako volim Filipa Jurčića i Amara Bukvića, prijateljujem s njima, ali to su dečki koji su već toliko u tim sapunicama da i odigraju u kazalištu neku ozbiljnu ulogu, teško to čovjek u sebi može spojiti, njega u sapunici pa onda, na primjer, kao Hamleta. To je kaos koji se ne da spojiti. Glumac ni sam više ne zna je li glumac sapunica ili kazališni glumac“.

Lik Bože Hajduka u seriji Nove TV “Najbolje godine”, tumačio je prije 12 godina.

 „Snimio sam samo jednu sapunicu i imao dvostruko veći honorar od svih drugih, ali to mi je bio džeparac. Nekad sam za seriju mogao kupiti kuću, a sada ne mogu ni dva kvadrata. To nije novac, i smiješno je kad netko kaže da to radi zbog novca. Odi cijepat drva i jednako ćeš zaraditi“ ljutit je Potočnjak, koji zna što će raditi u mirovini.

Predaje scenski govor „Imam malo imanje kraj Okića, lijepo mi je tamo. Imam stolarsku radionicu i volim raditi modele brodova. Uglavnom radim s drvom, a tu su sada i unuci. Trenutačno imam jednoga, ali za par dana stiže i drugi „ pohvalio se Potočnjak, otac kćeri Mirne koju je dobio u braku s bivšom suprugom, glumicom Asjom Jovanović.

A kako uspijeva preživjeti ove vrlo krizne i napete dane pandemije?

„Bojim se jako, plućni sam bolesnik i prije 20 godina operirali su mi pluća. Moram se jako paziti i svaki izlazak iz kuće mi je strašan. Ne možete ni zamisliti kako se osjećam, ali živim i radim i dalje. Na sveučilištu Libertas studentima predajem scenski govor. Naučio sam se čuvati, no sada sam i ja na redu za cijepljenje pa će mi sve biti lakše“  ističe Potočnjak, koji je uputio i poruku svojim mladim kolegama. „Neka se pokrenu i nešto rade. Ne mogu im dati drugi savjet, morao bih biti u njihovoj koži, no nešto moraju smisliti, nešto se u njima mora rađati. A ne vidim da pripremaju neke velike i značajne projekte. Ne vidim ništa. Čekaju dvije-tri sapunice i to je to. To je danas život glumca, a mene to ne zanima pa onda idem lijepo stolariti“ rekao je za kraj Potočnjak.

Više ništa nije isto kao nekada, cijene su otišle u „nebo“, a naknada za rad, bilo da se radi o glumi ili nekoj drugoj vrsti posla je preniska. Rad i trud se ne cijene dovoljno, isto kao ni fakultetsko obrazovanje za koje je uloženo mnogo truda i novca.  Bez poznanstva ne možeš dobiti posao za koji si školovan. Ukratko sve je otišlo nizbrdo i prije pandemije, a „zlatnog doba“ možemo se samo sjećati sa nostalgijom.

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email
Povezane objave

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?