U svjetlu nedavnog gostovanja u jednoj radijskoj emisiji vezano za branitelje i uz jedno veliko hvala voditelju koji se ipak odmaknuo od standardnog pitanja “I što biste nam novo mogli reći o vašem sudjelovanju u Domovinskom ratu?”, od kojeg mi se, usput budi rečeno, diže kosa na glavi, a uz Dan neovisnosti, umjesto čestitke, dvije-tri rečenice koje sam kroz vrijeme imala potrebu po netu “ukrasti”, sačuvati…i “kompilirati”.?
“Kako se zove škola i koju titulu dobiješ kada si spreman dati život za svoj narod i domovinu? Jer…opet se svaki dan pitam koji ‘doktorat’ imaju oni koji su spavali na -23 po Velebitu i Lici, kupali se u ledenoj rijeci, jeli poskoke na ulju iz konzerve, bili meta granatama i snajperima, bili zarobljeni, mučeni, ranjeni?”
Ali…
“I danas nakon mnogo godina, mislim da si ne bih mogao oprostiti to da nisam, kao golobradi mladić i dragovoljac, otišao u rat za Hrvatsku.”
Mnogi me danas pitaju:
“Pa što ti je to trebalo? Što danas imaš od toga?”
Nemam ništa, ali vi to ionako ne razumijete!
I još malo da se vratim na “što nam novo imate reći…?”
U osnovi, problemi koji proživljavaju branitelji, njihova okolina i svi oni koji vode brigu (ili se samo prave da vode brigu) o njima sadržan je u tom pitanju. Što može biti novo nakon četvrt stoljeća? Sve su priče odavno ispričane, sve suze isplakane, svim srđbama otupjele su oštrice…
Poželim ponekad, kad me već svako malo o, meni braniteljici (primjerenije bi bilo napisati “veteranki”), nešto pitaju, da me pitaju što općenito mislim o braniteljskoj populaciji…što mislim o “novom” novom Zakonu o braniteljima…o proširenim pravima branitelja…o “iskorištavanju” državnog proračuna…o politici koja uredno iskorištava naivnost (ili proračunatost pojedinaca) braniteljske populacije…
Mogla bih tako do unedogled. I sve to iz jedne mrvicu drugačije perspektive. Ali ne pitaju! Još!??
Ena Šimek Šuplika
