Danas sam na radiju čula kako spikerica najavljuje da će se u osječkom HNK-u prikazati Leharova opereta „Vesela udovica”. Sjetih se te vesele udovice kojoj su mnogi udvarali, dok je bezbrižno trošila novac koji je naslijedila od pokojnog supruga. Sjećam se da je ulogu pjevala jedna mlada, vrlo dobra pjevačica i da je cijela dvorana pokušavala nešto pjevati, ali zapravo bilo bi bolje da su šutjeli. No danas možda nitko ne bi pjevao tako zdušno, jer„sve manje ljudi poznaje tu operetu, a i udovice nisu nimalo vesele, pa nema razloga da je se uopće izvodi”, govori neki glas u meni.
I ja se pokušavam sjetiti barem jedne „vesele udovice”, ali teško mi to polazi za rukom. Sjetih se nekoliko „ovršenih” udovica i njihova užasa nakon muževljeve smrti. Plaču danima i s neugodom se sjećaju svojih pokojnika. Jedna ima vrlo malu mirovinu, a pokojni suprug imao je znatno veću, ali se razbolio, bolovao dvije godine i za to vrijeme uzeli su 7.000 kuna gotovinskog kredita, jer se suprug htio dodatno
liječiti kod privatnih doktora, ali i kod iscjelitelja. I tako se novac brzo potrošio, suprugu se navodno doista popravilo zdravstveno stanje, ali je relativno brzo preminuo. Dug u banci je ostao. Njena mirovina nije bila dostatna ni za plaćanje režija, a i troškovi sprovoda su pospješili dugovanje i Piše: Biserka Budigam, počele su stizati opomene, pa psihologinja poziv banke da razgovaraju o reprogramu duga, no ona s 1.200 kuna mirovine nije mogla prihvatiti nikakvu obvezu da će dug vraćati na vrijeme.
Nakon drugog poziva, dug je „prodan” privatnoj tvrtci da vodi dalje postupak naplate. Ona s ogorčenjem govori o tome kako se osjeća čovjek čiji je dug banka „prodala” jer „nema se vremena nitko u banci time baviti”. Očajna je, a k tome i podstanarka. Bolesna je, pa ne može raditi na spremanju stanova, što je običavala. I sada postaje pomalo srdita i na pokojnog supruga „kako ju je mogao ostaviti samu s tolikim dugom” i tako „troši” lijepa sjećanja na pokojnika.
Ili druga priča. Stariji par podigao je zajednički kredit za kupnju stana prije desetak godina dok su oboje radili i bili zdravi. Ona se prva teško razboljela i nakon dvije godine otišla u mirovinu s 2.200 kuna. Kćerka se udavala pa su i taj trošak nekako podnijeli i redovito otplaćivali kredit. Živjeli su skromnije, ali suprug je uspje- vao vraćati kredit. No suprug je, kaže gospođa „umro iz čista mira” od srčanog infarkta. Nije mogla uzeti njegovu mirovinu, jer bi ona bila manja od njene i tako je počelo neplaćanje kredita i ovrha. Kćerka ne radi, ima malo dijete i ne može se brinuti ni za bolesnu majku, a svakoga dana situacija joj je teža.
Razmišljam tako o nekakvoj pravednosti, o boljem životu u našoj domovini; upravo danas slušam optimistični, pomalo hvalisav govor premijera o tome kako su povećali mirovine. Ali, zaboravio je reći da to i nije povećanje nego da je to usklađivanje s porastom plaća zaposlenika, da je upravo u posljednjih 10 godina mirovina svake godine objektivno, uz sva „povećanja”, u odnosu na prosječnu plaću zaostajala po nekoliko posto, pa se tako do sada „nakupilo” četrnaest posto minusa i da smo najsiromašniji od svih drugih, čak i od umirovljenika iz našeg tranzicijskog okruženja. Svake godine obećanje slijedi „od Nove godine”, ali to vjerojatno neće naše mirovine bitno povećati.
I sjetim se mojih roditelja i njihovih mirovina, od kojih su mogli jako lijepo živjeti. Bili su zadovoljni, jer se rad cijenio i bio je jedini kriterij za plaću, a onda i za mirovinu. Danas neki „mirne savjesti” primaju naknade za neke usluge koje su daleko precijenjene i koje nisu primjerene trenutku u kojem se nalazi cijeli proizvodni sustav i cijela država. Da nije to samo isprazna priča pokazatelji su nemilosrdni: prosječno živimo tri godine kraće, sami odlučujemo kad ćemo umrijeti (porast samoubojstava u populaciji starijih), a da ne govorimo da je 52,5 posto mirovina ispod linije siromaštva.
Svakoga dana čujem od starijih osoba toliko tužnih priča da i sama postajem deprimirana, jer im ne mogu pomoći. Ne mogu im govoriti da će sutra biti bolje, jer ni sama u to ne vjerujem. Čini mi se da će biti još teže i gore za nas umirovljenike, jer ne otvaraju se nova kvalitetna radna mjesta da se zaposle mladi ljudi, produljuje se vrijeme za odlazak u mirovinu, smanjuje se u nekim sektorima broj zaposlenih. Siromaštvo je prisutno i kod mladih jer rade za minimalac, na određeno vrijeme, nemaju stan, ne mogu, a većina nema ni hrabrosti, zadužiti se, jer u slučaju gubitka posla i nemogućnosti vraćanja kredita, mnogi izgube i dio novca zbog kamata i ovrha. Mislim da nova reforma mirovinskog i zdravstvenog sustava neće promijeniti ništa na bolje za više od 50 posto starijih osoba, a za ostale će biti kao i dosada.
Ali, da se vratim na naše udovice, mislim da bi za njih sustav hitno trebao nešto učiniti, jer ostale europske zemlje, ali i neke iz našeg okruženja imaju dio mirovine pokojnog bračnog partnera (30-50 posto), ili odredbu da se ne umanjuje mirovina bračnog partnera ako je veća; neka bude stopostotna. Naime, uz dvije mirovine redovno su plaćane režije i troškovi stanovanja, a jedna nije dostatna niti za održavanje stana.
I na kraju ću odati tajnu da sam se sjetila i jedne doista vesele udovice kojoj je pokojni suprug, inače odvjetnik s dobro uhodanim poslovima, ostavio dosta novca i nekretnina za doista miran život. Ali to je ipak rijetkost.