Zbog teškog materijalnog položaja
UMIROVLJENICI JEDVA ČEKAJU NOVU REFORMU
Piše: Ante Gavranović
Dva su događaja uznemirila posljednjih mjeseci bili ozbiljnije uzbudila mirovinsku javnost. Prvi je donio ozbiljno razočaranje i odnosi se na prvo ovogodišnje usklađivanje mirovina. Iako se po svim raspoloživim parametrima moglo očekivati da će postojeća formula usklađivanja dati slične ili približno iste koeficijente usklađivanja, umirovljenici su (ipak) očekivali određenu korekciju, ovaj put u odnosu na rast plaća. To se pokušalo ispraviti, na neki način, COVID-dodatkom, iako je većina umirovljenika (neopravdano) i ponovno zakinuto za dugoročniji popravak teškog materijalnog položaja. Pri tome treba imati na umu i one s mirovinama višim od 4000 kuna, koji nisu dobili ni COVID-dodatak, a i oni su pretrpjeli rast ukupnih troškova, bez ikakve kompenzacije.
Umirovljenici, stoga, jedva čekaju novu mirovinsku reformu, ali onu koja će uvažavati činjenicu da treba poboljšati njihov teški materijalni položaj i siromaštvo u koje su zapali.
Doprinos ili povlašteni status?
Drugi događaj je najnovijeg datuma. Ponovno se otvara rasprava treba li mirovina biti rezultat isplate na temelju stvarnoga doprinosa građana ili na temelju povlaštenih statusa pojedinaca ili čak cijelih skupina. Pri čemu je zanemaren imovinski cenzus pojedinca. Temeljno načelo kojim se vode umirovljeničke udruge (a trebao bi i cijeli Mirovinski sustav) jest da mirovine moraju biti društveno pravedne i opravdane. To se u punoj mjeri odnosi i na naknade koje se isplaćuju iz mirovina. U nas, nažalost, ima prevelik broj povlaštenih društvenih skupina, stalno poneke skupine traže posebne pogodnosti, što u konačnici narušava sam mirovinski sustav i na određeni ga način kontaminira.
Vrlo je točna ocjena sociologa Dragana Bagića sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta koji cijeli taj proces vrlo jednostavno objašnjava: „Obilježje je našega društva da stalno neka skupina za sebe traži neke privilegije jer misle da su oni posebni…Taj mentalitet srednjovjekovlja gdje određene skupine smatraju da imaju određena prava dovodi do stalnog perpetuiranja povlaštenih statusa i skupina, što je u konačnici vrlo loše za cijelo društvo, a ne samo umirovljenike. Doprinos i rad kod nas ispadaju nevažnim; važan je poseban status. Stalno se vrednuje nečiji simbolički doprinos, a realan život i realan doprinos kroz rad nama su u drugom planu“.
Očito je da o tome moramo ne samo razmišljati već i javno raspravljati. To postaje ozbiljan društveni, a ne samo ekonomski problem. Kako se naziru uskoro moguće rasprave oko određenih promjena u Mirovinskom sustavu, valjalo bi o tome voditi računa i, jednom zauvijek, raskrstiti s tim pojmovima. Praksa je već u nizu navrata pokazala da je uspostavljanje pravednosti mirovinskog sustava od presudne važnosti.
Podsjećam na stavove iz stručnih krugova koji se odnose na mirovinski sustav. Po tim mišljenjima ispravno se zaključuje. Ako mirovine ne ovise o doprinosima, izbjegavat će se plaćanje doprinosa, a ako se nečiji položaj u mirovinskom sustavu nezasluženo poboljšava neovisno o doprinosima koje je uplaćivao, ljudi to doživljavaju kao nepravdu.
Promjene u šest ‹radno-mirovinskih› zakona
U Ministarstvu rada i mirovinskog sustava razmatra se izmjena šest ‘radno-mirovinskih’ zakona kojima se želi regulirati mogućnost ostanka u svijetu rada i nakon 65. godine. Nakon toga se otvara e-savjetovanje s građanima. Riječ je o izmjenama Zakona o radu, Zakona o državnim službenicima, Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i regionalnoj samoupravi, Zakona o zdravstvenoj zaštiti, Zakona o odgoju i obrazovanju te Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju.
Vlada se odlučila na izmjene tih šest zakona kako bi omogućila ostanak u svijetu rada i nakon 65. godine života, a nakon što je prihvatila zahtjeve Inicijative 67 je previše, koje je svojim potpisima podržalo više od 700.000 građana.
Sindikalnim zahtjevima Vlada će u potpunosti udovoljiti izmjenama Zakona o mirovinskom osiguranju u kojemu će radnici moći ići u mirovinu sa 65 godina života i 15 godina staža, dok će paketom od šest zakona regulirati mogućnost rada nakon 65. godine. Prema dostupnim informacijama radnicima će se nuditi izbor: mirovina sa 65 godina ili mogućnost rada do 68. godine života. Ujedno, odustaje se od jače penalizacije ranijega umirovljenja.
Plan je da se svih sedam zakona na Vladi nađu u prvoj polovici listopada kako bi stupili na snagu početkom iduće godine. Rasprava oko izmjene spomenutih zakona i prihvaćanje temeljnih stavova Inicijative 67 pokazuje da se tim rješenjima vjerojatno moglo pristupiti i ranije.
Što očekivati od Plana oporavka i otpornosti?
Jedan od glavnih ciljeva u Programu Vlade je održivost mirovinskog sustava u sklopu kojega je predviđen nastavak mirovinske reforme povećanjem adekvatnosti mirovina. U tom smislu nužno je prije svega, poticati duži ostanak u svijetu rada, odnosno i kroz izmjene radnog zakonodavstva omogućiti rad nakon navršene 65. godine života. Također, potrebno je osigurati veću participaciju osoba starije životne dobi na tržištu rada, što će se omogućiti povećanjem kruga umirovljenika koji mogu raditi uz istodobnu isplatu mirovine.
Poseban naglasak stavljen je na korisnike obiteljskih mirovina za koje je predviđeno omogućavanje pravednijeg načina izračuna mirovine. Isto tako, planirano je dodatno povećanje najnižih mirovina radi povećanja donje razine prava iz mirovinskog osiguranja sukladno gospodarskim mogućnostima.
Uz unapređenje I. mirovinskog stupa nužno je dalje preispitivati II. mirovinski stup kroz omogućavanje ulaganja u infrastrukturne projekte, jer se do sada nije pokazalo da je to način koji nudi ozbiljno rješenje ni sadašnjim, a ni budućim umirovljenicima.
Svakako, posebno je naglašen najveći izazov u osiguravanju održivosti i primjerenosti mirovinskog sustava, a to je trajno podizanje omjera broja zaposlenih koji uplaćuju mirovinske doprinose i broja umirovljenika. Stoga je nužno za svladavanje ovog izazova dodatno jačati potencijale za rast gospodarstva i povećanje zaposlenosti.
Važan čimbenik u osiguranju primjerenosti mirovina budućih umirovljenika je svakako osobna odgovornost i motiviranost građana za mirovinsku štednju. Stoga je potrebno poboljšati pristup programima za povećanje financijske pismenosti građana o kojoj je ovih dana bilo jako puno govora.
Važno je pri ocjeni ovih načelnih opredjeljenja Vlade i partnera u mirovinskim redovima (Matica i Sindikat) posebno naglasiti kako osiguranje održivosti i primjerenosti mirovinskog sustava slijedi načela Europskog stupa socijalnih prava koje se odnose na „Dohodak u starosti i starosnu mirovinu“ te „Socijalne zaštite“.
Izazov – demografski trendovi
Starenje stanovništva i nepovoljni demografski trendovi predstavljaju značajan izazov za održivost mirovinskoga sustava. Projekcije stanovništva pokazuju tendenciju pada stanovništva uz povećanje udjela stanovništva starijeg od 65 godina s 21,1 posto na čak 30,2 posto. Omjer populacije starije od 65 godina u odnosu na populaciju dobi 15-64 će se dodatno pogoršati u 2050.godini. Sustav dodatno opterećuj u relativno kratak mirovinski staž, nepovoljan omjer osiguranika i umirovljenika te indeksacija mirovina.
Prema projekcijama EK očekuje se postupno smanjenje udjela rashoda za mirovine u BDP-u sa 10,2 posto BDP-a u 2019. na 9,5 posto BDP-a u 2070., što upućuje na dugoročnu održivost mirovinskog sustava. Također, sukladno projekcijama Eurostata, očekuje se nastavak trenda povećanja stope participacije i stope zaposlenosti stanovništva u svim dobnim skupinama, a naročito među osobama starije životne dobi (55+ i 65+) što će pozitivno utjecati na fiskalnu održivost mirovinskog sustava i veću razinu mirovina za buduće generacije.
