U proljeće ćemo se rugati koroni

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email

Rekla mi je prijateljica s kojom sam razgovarala i dogovarala sastanak grupe prijatelja iz doba kad smo još radili. Prošlo je od prethodnog susreta više od deset godina. Složile smo se da sada nije vrijeme za to i zaključile – kad smo već čekali toliko godina, čekat ćemo do proljeća. Jutros otvaram novine i gle čuda – veliki naslov „Cijepljenje se može očekivati u proljeće”. Znamo da moramo preživjeti dugu hladnu zimu. Korona ostaje tu pored nas i u ovo godišnje doba. Živjet ćemo i dalje vrijeme nemoći i neizvjesnosti.

     Sve je počelo daleko od nas, ali nažalost ubrzo je postalo naša stvarnost. U početku gotovo svi smo vjerovali da to nije ipak tako strašno. Nitko nije obolio u našoj blizini i ljudi su se tješili da se to događa samo nekom drugom. Ljeto je prošlo brže nego ikada. Broj oboljelih je bivao sve veći i veći svugdje u svijetu, osim u Kini odakle je sve i krenulo. Virus je ušao u domove za starije osobe i tada je smrtnost naše generacije postala svakodnevna pojava. Mladi su produžili svoja noćna okupljanja, najprije u klubovima i restoranima, a kad je skraćeno radno vrijeme, onda su se grupe počele okupljati u parkovima.

     Teško se prilagođavaju novim pravilima ponašanja i u javnom prijevozu. Ne nose maske, a kad ih netko od starijih upozori na nepravilno nošenje često neprimje­reno i agresivno reagiraju. Ništa neobično, jer smo svi frustrirani nekim novim obveznim pona­šanjem. Svi mislimo da imamo pravo na svoj život onakav kakav je bio do sada. No sada ovisimo ne samo o svom ponašanju nego još više o tuđem. No pitanje je koliko se taj drugi želi mijenjati i prilagođavati zbog nas.     Čula sam jednog dječaka kako pita svoju mamu, pomalo srdito „tko više vrijedi – ja ili djeda”. Mama je neadekvatno reagirala i dječaka posramila odgovorivši bez pravog objašnjenja „sram te bilo, zar ti ne voliš svoga djeda. On ti je kupio nove tenisice”.

     Naša se generacija prilagođava iz dana u dan. Moje prijateljice i ja izlazile smo u pravilu subotom prijepodne na kavicu.   Sada smo odustale od redovne subotnje kave. Komuniciramo eventual­no unutar obitelji, a čujemo se telefonom. Drugi prijatelji popili bi kavicu u restoranu, a ručak bi ponijeli svatko svojoj kući. Sada se djelomično promijenio redoslijed kretanja – zajednička kavica se pije u kući jednog od njih, a onda idu zajedno do re­storana i na vratima preuzmu svaki svoj ranije naručen ručak za obitelj. Neki su stariji bračni parovi ostali u vikendicama ove godine duže nego ranije, jer da su vikendice na osami, a nema više ni turista. Osim toga jedna naša vrijedna članica ostala je u vikendici u Gorskom Kotaru i svakog je dana pravila pekmez od krušaka koje su toga dana pale na tlo, jer je stablo visoko i ne može normalno obrati kruške.

     Ni obitelji se ne sastaju često kao ranije. Jedna suradnica mi se pohvalila,, da je prethodnog dana pozvala obje kćeri s obite­ljima na ručak, pa šta bude da bude. Bake najviše žele druženja s unučadi, ali i to smo prorijedili. Čujemo se telefonom, neki se vide putem interneta, ali nedostaje zagrljaj i pusa, pa makar samo u malo pametno čelo.

Nikad nisam prihvatila mišljenje mladih da stari nešto ne mogu. Sada to živim i još se ne mirim s tim. Čini mi se da me stvarnost demantira. Strašna je spoznaja da doista nešto ne možemo i da to moramo prihvatiti kao novo normalno.      Moja prijateljica od straha da se ne razboli od Covida-19 kupila i skafander za zaštitu cijelog lica. Izlazi samo u najvećoj potrebi. Živi sama, a inače ima problema s dišnim sustavom.

     Nikad naše domove za sta­rije nisam doživljavala kao do­move za nemoćne. Uvijek sam govorila da svatko može svojom snagom pobijediti i nemoguće i prilagoditi se i živjeti mirno i slobodno. Sada nismo ni mirni ni slobodni. Mirni ne možemo biti jer osim što nikome na čelu ne piše „,bježi od mene, ja sam Covid-pozitivan”, ograničena nam je i sloboda kretanja u nekim prostorima, u neko vrijeme; zabranjeni su posjeti domo­vima, zatvoreni su restorani, uvodi se policijski sat i slična ograničenja. Starije osobe se sve više povlače u sebe.

     S druge strane i mladi su frustrirani zbog smanjenog druženja sa svojim vršnjacima, kako u školi tako i u slobodno vrijeme. Nema sportskih natje­canja, ograničen je, zapravo i bitno smanjen broj osoba koje mogu pratiti neko događanje.    Zabranjuju se veća okupljanja, zabave i plesovi zbog mogućeg prijenosa virusa.

     Zbog zatvaranja mnogih djelatnosti mnogo je osoba ostalo bez posla tako da ne­maju redovne prihode. U nekim zemljama nezadovoljstvo mase mladih nezaposlenih prelijeva se i na ulice, gdje se žestoko sukobljavaju s policijom i re­darima.

     Svi smo zarobljeni koronom i doista nemoćni. Jedina moguć­nost da preživimo ovu dugu i neizvjesnu zimu je da se uvučemo u naše male svjetove. Kad bismo se kao medvjedići mogli skloniti u svoj brlog i prespavati zimski san. I onda se u proljeće probuditi i izaći na svjetlo dana, i kad bi do tada nestala korona. U bajke još vjeruju samo jako mala djeca i to se neće dogoditi.

     Čeka nas duga zima i ne znamo kako ćemo se nositi s koronom. Možemo biti osamljeni i tužni, ali ne smijemo koroni dati radost pobjednika. Zavucimo se u svoje tople domove i budimo snažni i svoji. U proljeće ćemo se cijepiti i rugati se koroni. Pobijedit će naše samopouzdanje.(Glas umirovljenika)

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email
Povezane objave