U privatnim domovima i udomiteljskim obiteljima zlostavlja se i maltretira stotine osoba diljem zemlje

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email

napovoljnija invalidska kolica

 

Nakon tragedije u nelegalnom domu za starije i nemoćne “Zelena oaza” u Andraševcu, koja je odnijela šest ljudskih života, otvorila se tema nadzora istih. Otkrilo se da u cijeloj državi imamo samo 12 inspektora koji bi redovito trebali obilaziti, ne samo domove, već i sve udomiteljske obitelji u Hrvatskoj, s djecom i odraslima, s osobama s invaliditetom a koji je u Hrvatskoj oko 2900. Dakle, svaki od inspektora trebao bi nadzirati čak 290 obitelji. U najmanju ruku nemoguće.

Ne čudi, stoga, da je stanje u udomiteljskim obiteljima očajno. Upravo je to pokazalo istraživanje koje su prije nekoliko godina proveli profesori sa Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu, a na poticaj Pravobraniteljice za osobe s invaliditetom Anke Slošnjak, koja se i sama u radu susretala s pritužbama odraslih osoba smještenih u takve objekte. Profesori Zdravka Leutar, Marko Buljevac i Marina Milić Babiuć svojim su istraživanjem potvrdili sumnje – u privatnim domovima i udomiteljskim obiteljima zlostavlja se i maltretira stotine osoba diljem zemlje.

Autori su istaknuli kako ni ovo istraživanje ne daje potpuni uvid u ono što se stvarno događa, jer su korisnici u strahu i boje se da bi im se nešto mogli dogoditi ako udomitelji saznaju što su rekli. Oni, naime, nemaju kuda, a negdje moraju živjeti. Mnogi od njih napušteni su od strane svoje obitelji ili je ni nemaju. Udomitelji, pak, zadovoljavaju njihove najosnovnije potrebe, umjesto da ih tretiraju kao osobe s dostojanstvom i zajamečnim ljudskim pravima.

To što je Hrvatska ratificirala mnoge svjetske i europske propise koji jasno propisuju koja prava osoba s invaliditetom mora imati, njih ne sprječava da iste grube krše. Štoviše, neki od njih inzistiraju na tome da ih štićenici nazivaju ‘gazda’, a da ni ne ulazimo u detalje oko toga koliko im obroka dnevno ponude, koliko im često dozvoljavaju odlazak na zahod, a kamo li tuširanje. Mnogima od njih jedino je bitno da na račun dobiju novac koji ima država za udomljavanje osigurava, a što je od 1600 do 2300 kuna po osobi.

Upetljanost države tu, praktički, prestaje, jer što i mogu sa samo 12 inspektora na razini cijele države. Pomoći zapravo nema niti kad tih 12 ljudi krene u obilazak, jer, pokazalo je istraživanje, inspekcije su gotovo uvijek najavljene, pa je upitno pokazuju li njihova izvješća stvarno stanje. Postoje i slučajevi gdje se nadzor provodi samo  telefonskim putem.

Valja istaknuti da krivnja često nije na socijalnim radnicima, koji se trude obaviti posao najbolje što mogu, ali s obzirom na to koliko korisnika trebaju obići, nemoguće je kvalitetno raditi. Odgovornost ne preuzima niti onaj tko bi trebao – Ministarstvo, ministrica, ali i premijer koji ju je postavio. Oni obećaju. Mi se pitamo koliko ćemo još tragedija dočekati prije nego li oni ispune svoja obećanja. Ovdje je ponajviše osvrt na udomiteljske obitelji za koje se nadamo da će Ministarstvo reagirati baš kao u slučaju obiteljskih domova, te promijeniti i uvesti, kako doznajemo nove kriterije te nadzor.

Živi bili pa vidjeli!

 

Sandra Vukušić, sociologinja

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email
Povezane objave

CROATIA FIRST!!

Pažljivo slušajući što su sve naši političari pričali i još uvijek pričaju nakon nastupa

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?