Pozitivno zdravstveno ponašanje snažno je povezano sa ostvarenom dugoročnom skrbi
Dugoročna briga definirana je kao niz usluga i različitih načina pružanja podrške ljudima koji su, zbog mentalne i /ili tjelesne nemoći i/ili invaliditeta kroz jedan duži period ovisni o pomoći drugih u obavljanju svakodnevnih aktivnosti. U nekim slučajevima dugoročna briga uključuje i stalnu zdravstvenu njegu.
Potrebu za dugoročnom brigom mogu imati svi ljudi bez obzira na dob budući da je najčešće uzrokuju različiti zdravstveni problemi. Ipak, velika većina primatelja dugoročne skrbi su starije osobe .
Predviđa se da će 2050.godine broj starijih osoba premašiti broj mladih po prvi put u povijesti. Već sada, svaka deseta osoba u dobi je od 60 godina ili stariji. Ujedinjeni narodi procjenjuju da će 2050. godine, jedna na svakih pet osoba vjerojatno imati 60 godina ili više, a 2150.godine, jedna na svakih tri. Prikazani trendovi diktiraju promjene u postojećim sustavima njege starijih osoba, poznatih kao “sustavi službene njege”, koji su često neslužbeno formirani za članove obitelji starijih osoba. Javna politika trebala bi odgovoriti na te promjene zbog čega je, u tom kontekstu, u posljednjem desetljeću, potreba za uspostavom održivog sustava dugoročne skrbi više puta privukla pozornost.
“Dugoročna skrb je sustav aktivnosti koje obavljaju neformalni njegovatelji (obitelj, prijatelji i/ili susjedi) i/ili stručnjaci kako bi se osiguralo da osoba koja nije u potpunosti sposobna skrbiti za sebe može održavati najvišu moguću kvalitetu života, prema svojim individualnim željama s najvećim mogućim stupnjem neovisnosti, autonomije, osobnog ispunjenja i ljudskog dostojanstva. ”
Zdravstveni prioriteti u brizi za osobe starije životne dobi
Osnovni moto globalnih aktivnosti zdravstvene i socijalne zaštite starijih osoba je njihova integracija u društvo s ciljem dodavanja života godinama, a ne godina životu. Cilj je sačuvati dostojanstvo življenja uz očuvanje zdravstvenih, socijalnih i ekonomskih potreba starijih. Nužna je odgovornost društva, ali i suodgovornost pojedinca za svoje zdravlje.
Demografske promjene, koje sam nedavno pisala kao „demografski kolaps“ javno se često predstavljaju kao prijetnja mlađoj populaciji, iako je povećana očekivana životna dob prilično dostignuće naše civilizacije, budući da taj fenomen nikada u povijesti čovječanstva nije doživljen u punom smislu.
Populacija koja treba pomoć i stanovništvo koje može pružiti pomoć u alarmantnom su omjeru; međutim, to možemo uzeti kao priliku za traženje i pronalaženje novih oblika harmonije i solidarnosti u društvu.
Dugoročna skrb donosi puno noviteta, ne samo na razini pružanja socijalne sigurnosti, već i kao potpuno drugačiju paradigmu skrbi koja nadilazi starije programe organizirane skrbi, načine približavanja ljudskoj nevolji, status korisnika i pomaganje procesa.
U tradicionalnom sustavu skrbi, pomoć se dijeli na neformalni sektor (rođaka, susjeda, poznanika, prijatelja) i formalni sektor (ljudi zaposleni kako bi se skrbilo).
Promjena u financiranju skrbi također snažno utječe na provedbu skrbi, budući da se korisnicima daje ovlast odlučivanja u skladu s njihovim načinom života i životnim stilom te da imaju partnerski odnos sa stručnjacima u procesu pomoći, oni ne ovise o moći i znanju drugih i nisu samo pasivni primatelji pomoći.
Budući da se sustav dugoročne skrbi u Hrvatskoj, koji će se temeljiti na zakonu o dugoročnoj skrbi još nije uspostavio, dok demografski trendovi pokazuju veliku potrebu za dugoročnom skrbi, ključno je razjasniti potrebe starijih osoba i odgovoriti na njihove potrebe. Odgovor na njihove potrebe, u smislu oblika pomoći i usluga, trebao bi biti osmišljen na način da se najučinkovitije zadovolji potreba za dugoročnom skrbi.
Neformalna briga članova obitelji najvažniji je izvor pomoći starim i nemoćnim osobama
Stručnjaci procjenjuju da je različitim oblicima skrbi i uslugama koje organiziraju i pružaju državne institucije i organizacije civilnog društva obuhvaćeno samo 3 do 5 % starijeg stanovništva Republike Hrvatske. Ove „usluge bazirane na zajednici“ nisu još uvijek dovoljno razvijene u toj mjeri da budu zamjena za institucionalnu skrb.
Institucionalna skrb, s druge strane, ne može zadovoljiti ove rastuće potrebe za dugoročnom njegom kod velikog broja stanovnika i uglavnom je usmjerena na one stare i nemoćne osobe koje u okviru svoje obitelji nemaju nekoga tko bi o njima skrbio.
Španjolska istraživanja pokazala su kako je razina usluga u kući i postotak institucionaliziranih starijih osoba znatno veći u nordijskim zemljama i Nizozemskoj nego u mediteranskim zemljama (Italiji i Španjolskoj). Istraživanje nije provedeno u Hrvatskoj, ali za pretpostavku je da za Hrvatsku vrijedi isto što i i za ostale mediteranske zemlje – neformalna briga članova obitelji najvažniji je izvor pomoći starim i nemoćnim osobama.
Članovi obitelji koji najčešće pružaju ovu neformalnu pomoć su supruge i kćeri u srednjim godinama. S druge strane, žene imaju veće očekivano trajanje života i drugačije obrasce razbolijevanja od muškaraca tako da su one u većini slučajeva i primatelji njege.
Tamo gdje se stari tradicionalno oslanjaju na svoju djecu, posebno na nezaposlene kćeri, ova potreba za formalnim javnim sustavima pomoći nije se u prošlosti činila toliko hitnom kao danas.
PRAVEDNOST KROZ DECENTRALIZACIJSKI SISTEM
Kako bi se razvila pomoć u području dugoročne skrbi, važno je da općina ima aktivniju ulogu
“Starenje nije samo nizanje životnih kriza, nego napredovanje kroz životne izazove i prilike.” (J.D.L.)
Strategija razvoja dugoročne skrbi leži u decentralizaciji. Predlažemo otvaranje centara za starije ljude u općinama koji bi omogućio starijim ljudima da ostanu u svom kućnom okruženju što je duže moguće. Bio bi smješten u središtu općine, tako da bi stariji ljudi bili u središtu aktivnosti koje se odvijaju u općini.
Kako bi se razvila pomoć u području dugoročne skrbi, važno je da općina ima aktivniju ulogu.
U svakom slučaju, dugoročna briga za stare i nemoćne osobe zbog velikog i zahtjevnog niza usluga i pomoći kroz jedan duži vremenski period predstavlja veliki teret za članove obitelji koji o njima brinu. Briga o ovisnim članovima, istraženo je, ima negativan utjecaj na tjelesno i emocionalno stanje skrbnika te na razvoj zdravstvenih problema. Ukoliko skrb zahtjeva angažman od više od 20 sati tjedno može imati i negativan utjecaj i na sudjelovanje u tržištu rada, na broj tjednih radnih sati te na ukupne prihode kućanstva.
Novi oblici pomoći trebali bi se temeljiti na znanju, vještinama i iskustvima starijih osoba i trebali bi se provoditi u skladu s njihovim potrebama. Takve smjernice potrebno je uzeti u obzir pri izradi novih usluga, kao što su aktivnosti povezane s zapošljavanjem i socijalizaciji.
Krajnji cilj je razviti i vrednovati modele cjelovite skrbi za starije ljude i njihove obitelji u lokalnoj zajednici, danas i u budućnosti, trebao bi biti vrlo prilagodljiv različitim i promjenjivim potrebama starijih osoba, kako bi se potrebne usluge skrbi mogle pružiti brzo i učinkovito.
Cilj cjelovite skrbi za starije osobe je postizanje optimalnog starenja.
-Poboljšati kvalitetu života zdravih i bolesnih starijih osoba.
-Neki stari ljudi žive kvalitetno unatoč slabog zdravlja i obrnuto.
-Starija osoba istovremeno je član obitelji, prijatelj, umirovljenik, a možda i bolesnik.
-Svaka starija osoba je pojedinac za sebe.
-Pristup osoba koje skrbe o starijem čovjeku može podići kvalitetu života u starosti.
Sasvim sigurno je važno da u Hrvatskoj trebamo politike za ublažavanje učinaka starenja stanovništva koje bi promovirale njihovo zdravlje, edukacije o prevenciji i zdravom načinu života kao i kroz dugoročnu skrb te promoviranje zdravstvenog turizma. Očekivani životni vijek sve nam je dulji, ali provodimo ga bolesni a ne zdravlju a to je apsurd.
Strategija dugoročne skrbi može ukloniti siromaštvo!
Sandra Vukušić, sociologinja
