Strah od bolesti

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email

napovoljnija invalidska kolica

Sve je počelo prolje­tos kao povremeno, nedovoljno jasno lo­cirano, bockanje u grudima. Ponekad se to činilo kao bockanje u srcu. Nisam zbog toga bila zabrinuta jer sam neposredno prije toga bila na sistematskom pregledu na kojem je utvrđeno da je sve u redu. Potrajalo je to bockanje, ali sada je bilo intenzivnije i češće na de­snoj strani. Pipanjem desne dojke napipala sam neku tvrdu malu izraslinu koja je izazvala na trenutak oštru bol. Na trenutak sam pomi­slila nije li to ipak nešto na dojci? Nije li nešto zloćudno?

     Bila sam u akciji za odlazak na ljetovanje i odbacila sam tu mogućnost. Ljudi vrlo često podsvjesno ne žele rasvijetliti prisutni problem. To potiskivanje zapravo je naš obrambeni mehanizam da nam nepredviđeni doga­đaj ne„pokvari” planove ili dobro raspoloženje. Svjesno sam željela svakako otići na ljetovanje i povratak„novog normalnog života”. Ipak, ra­zum i briga i odgovornost za vlastito zdravlje nadvladali su. Izabranoj liječnici sam rekla moja zapažanja i nakon pregleda me odmah poslala na ultrazvučni pregled. Sva je sreća da je pregled prošao relativno brzo, da mi je liječnik rekao da je nalaz potvrdio ranije sumnje i da se radi o karcinomu. Naglasio je da trebam odmah nasta­viti s daljnjim pretragama, odnosno s liječenjem.

     Dok sam čekala nalaz, rasplakala sam se. Da nije bilo u hodniku drugih paci­jenata, mislim da bih i urlala od bijesa. Ne sjećam se kako sam izašla iz ordinacije. Bila sam omamljena, nesvjesna kako sam došla do taksija i rekla adresu. Kad sam došla kući, plakala sam u sav glas, ridala i obećala samoj sebi da se neću predati, već da ću početi borbu za život. Motivaciju imam.

     Tako je počeo moj„hod po mukama”. U trenutku sam postala svjesna da ne idem na more. Opet neću vidjeti Korčulu. Proš­le godine zbog pandemije nisam išla na ljetovanje, a sada opet ne idem. Bila sam na trenutak srdita na samu sebe.    Ako sam gotovo pola godine sumnjala na neke zdravstvene probleme, mo­gla sam odgoditi još neko vrijeme njihovo rješavanje. Glas razuma ipak je učinio svoje. Sada znam da je to kraj jednog dijela života.

      Umjesto mirnog stare­nja, druženja s prijateljima, uživanja u igri s unukama, moram započeti borbu s opakom bolešću. Nastavila sam s daljnjim pretragama i sada imam nalaz radiologa, nalaz kreatinina i biopsiju. Sada očekujem konačnu od­luku o liječenju. Posljednju pretragu sam napravila prije nekoliko dana i sada proživ­ljavam svaki dan sve teže. Prvi tjedan nije mi se činilo tako neizvjesno. Sada je i količina straha mnogo veća.

Gotovo sve pretrage su po­sebne. Rijetko se susrećemo s takvim pomalo mehanič­kim igračkama. Magnetska rezonanca: meni su pričale neke pacijentice da idete u neki mračni tunel, druge o strašnim zvukovima koji se iznenada javljaju i izazivaju trzanje pa ih onda puno po­navljaju. Ja nisam doživjela tako. Unaprijed svaki put vas liječnik obavijesti kad ide zvuk. Malo je zapravo neobično, ali nije strašno.

       Novo normalno u bolni­cama je drugačije nego u dobra stara vremena. Nema gužvi po hodnicima. Paci­jenti se naručuju, a u isto vrijeme naručuju se po dva pacijenta. Liječnici šutke rade svoj posao. I sama sam imala užasan dojam podruma koji je prazan, tu i tamo doista djelovao sablasno. Grobna je tišina, a ljudi koji dolaze prilagode se ambijentu. Osim toga svaki lista poneki list svoje knjige života. I prola­zim tako drugi put, a jedna poluotvorena vrata propuh otvara i zatvara.

      Strah i neizvjesnost očekuje svaku ženu zbog operacije dojki, a većinu koja dolazi u ove prostore to očekuje. Osim toga dojka je simbol majke koja tako hrani svoje potomke. I, kao, nema ženske ljepote bez lijepih grudi.

       Sada se sjećam dviju žena s kojima sam razgovarala davno upravo o takvim pro­blemima i strahovima. Bile su mlade, živjele u ruralnim sredinama gdje je to bila sramota ako se saznalo, i nikad se nisu udale.

Sada sam ja na redu. Na­kon dva tjedna od saznanja da su promjene na grudima stvarnost, ne predajem se. Ako preživim, pričat ću. Pri­znajem, užasno se bojim. Zašto tako kasno kad nemam dovoljno snage. Ipak treba pokušati. Svi koji tako nešto dožive, osobito u starijim godinama, trebaju samo hrabro ići dalje.(Glas umirovljenika)

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email
Povezane objave

ZADOVOLJNI NA IZLETU

Podružnica Klaka -Nakon duljeg vremena umirovljenici podružnice “Klaka” su odlučili su krenuti na izlet.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?