Strah od bolesti

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email

Sve je počelo prolje­tos kao povremeno, nedovoljno jasno lo­cirano, bockanje u grudima. Ponekad se to činilo kao bockanje u srcu. Nisam zbog toga bila zabrinuta jer sam neposredno prije toga bila na sistematskom pregledu na kojem je utvrđeno da je sve u redu. Potrajalo je to bockanje, ali sada je bilo intenzivnije i češće na de­snoj strani. Pipanjem desne dojke napipala sam neku tvrdu malu izraslinu koja je izazvala na trenutak oštru bol. Na trenutak sam pomi­slila nije li to ipak nešto na dojci? Nije li nešto zloćudno?

     Bila sam u akciji za odlazak na ljetovanje i odbacila sam tu mogućnost. Ljudi vrlo često podsvjesno ne žele rasvijetliti prisutni problem. To potiskivanje zapravo je naš obrambeni mehanizam da nam nepredviđeni doga­đaj ne„pokvari” planove ili dobro raspoloženje. Svjesno sam željela svakako otići na ljetovanje i povratak„novog normalnog života”. Ipak, ra­zum i briga i odgovornost za vlastito zdravlje nadvladali su. Izabranoj liječnici sam rekla moja zapažanja i nakon pregleda me odmah poslala na ultrazvučni pregled. Sva je sreća da je pregled prošao relativno brzo, da mi je liječnik rekao da je nalaz potvrdio ranije sumnje i da se radi o karcinomu. Naglasio je da trebam odmah nasta­viti s daljnjim pretragama, odnosno s liječenjem.

     Dok sam čekala nalaz, rasplakala sam se. Da nije bilo u hodniku drugih paci­jenata, mislim da bih i urlala od bijesa. Ne sjećam se kako sam izašla iz ordinacije. Bila sam omamljena, nesvjesna kako sam došla do taksija i rekla adresu. Kad sam došla kući, plakala sam u sav glas, ridala i obećala samoj sebi da se neću predati, već da ću početi borbu za život. Motivaciju imam.

     Tako je počeo moj„hod po mukama”. U trenutku sam postala svjesna da ne idem na more. Opet neću vidjeti Korčulu. Proš­le godine zbog pandemije nisam išla na ljetovanje, a sada opet ne idem. Bila sam na trenutak srdita na samu sebe.    Ako sam gotovo pola godine sumnjala na neke zdravstvene probleme, mo­gla sam odgoditi još neko vrijeme njihovo rješavanje. Glas razuma ipak je učinio svoje. Sada znam da je to kraj jednog dijela života.

      Umjesto mirnog stare­nja, druženja s prijateljima, uživanja u igri s unukama, moram započeti borbu s opakom bolešću. Nastavila sam s daljnjim pretragama i sada imam nalaz radiologa, nalaz kreatinina i biopsiju. Sada očekujem konačnu od­luku o liječenju. Posljednju pretragu sam napravila prije nekoliko dana i sada proživ­ljavam svaki dan sve teže. Prvi tjedan nije mi se činilo tako neizvjesno. Sada je i količina straha mnogo veća.

Gotovo sve pretrage su po­sebne. Rijetko se susrećemo s takvim pomalo mehanič­kim igračkama. Magnetska rezonanca: meni su pričale neke pacijentice da idete u neki mračni tunel, druge o strašnim zvukovima koji se iznenada javljaju i izazivaju trzanje pa ih onda puno po­navljaju. Ja nisam doživjela tako. Unaprijed svaki put vas liječnik obavijesti kad ide zvuk. Malo je zapravo neobično, ali nije strašno.

       Novo normalno u bolni­cama je drugačije nego u dobra stara vremena. Nema gužvi po hodnicima. Paci­jenti se naručuju, a u isto vrijeme naručuju se po dva pacijenta. Liječnici šutke rade svoj posao. I sama sam imala užasan dojam podruma koji je prazan, tu i tamo doista djelovao sablasno. Grobna je tišina, a ljudi koji dolaze prilagode se ambijentu. Osim toga svaki lista poneki list svoje knjige života. I prola­zim tako drugi put, a jedna poluotvorena vrata propuh otvara i zatvara.

      Strah i neizvjesnost očekuje svaku ženu zbog operacije dojki, a većinu koja dolazi u ove prostore to očekuje. Osim toga dojka je simbol majke koja tako hrani svoje potomke. I, kao, nema ženske ljepote bez lijepih grudi.

       Sada se sjećam dviju žena s kojima sam razgovarala davno upravo o takvim pro­blemima i strahovima. Bile su mlade, živjele u ruralnim sredinama gdje je to bila sramota ako se saznalo, i nikad se nisu udale.

Sada sam ja na redu. Na­kon dva tjedna od saznanja da su promjene na grudima stvarnost, ne predajem se. Ako preživim, pričat ću. Pri­znajem, užasno se bojim. Zašto tako kasno kad nemam dovoljno snage. Ipak treba pokušati. Svi koji tako nešto dožive, osobito u starijim godinama, trebaju samo hrabro ići dalje.(Glas umirovljenika)

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email
Povezane objave

Svjetski dan kravate

Kravata, izvorni hrvatski proizvod, raširila se diljem Europe u 17. stoljeću na način da

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?