Šta tebi znači to, šta meni znači
zrak koji udišem, i/ili voda koju pijem
i/ili jezik koji govorim, i tako dalje?
Tako sam se šetao kroz šumu gde je bujala
paprat i grmlje borovnice, tamo si se
šetao i ti, nekada, možda si primjećivao
iste usjeke na deblima, mahovinu na pravoj strani.
Svakome koga sam sreo predlagao sam
da govori mojim jezikom; ali ih u suštini nije bilo mnogo,
na izlizanim pločnicima sam samo okrznuo nekoliko grana.
Bio sam lak i tanak, skoro list, skoro razvodnjeno
osjećanje, skoro razduvani prašnik,
drugačija priroda. Bez istaknutog smisla,
bez pouke.
Čudan tekst na tvom čelu, mjehurići sapunice osmijeha sa usana,
srušene staje i žitnice, puni žonglerskih rekvizita,
tvoja spretnost. U tom kaotičnom prometu
je bolje ostati mlad, u očima drugih
i u svojoj začaranoj šumi.
Sa očima drugih, u drugačijoj prirodi koja ti ponekad dozvoli da joj priđeš,
a onda odjuri u drugom pravcu, gjde se odlučiš za tih nekoliko riječi
u tihoj sobi koja je tiha dok ne progovore
i/ili ne zasviraju na violini koja je nekuda isparila
trzaje gorkih žica…
Primož Čučnik
