Napustiti ovaj svijet i sve njegove čari, varke, ali i ljepote, osamiti se, povući se iza visokih zidina, a opet ostati usred gradske vreve, umješnost je koja malo kome polazi za rukom kao klarisama, katoličkom ženskom kontemplativnom i klauzurnom redu koji su prije 805 godina osnovali asiški sirotani – sveti Frane i sveta Klara, koji su svoje sestrice od milja nazivali “siromašnim gospođama”. U puku su poznate kao sestre koje ne izlaze vani, a mnogi dolaze k njima, na njihova vrata, po pomoć, savjet, utjehu i molbu za molitvu, koje će saslušati iza dvostrukih rešetaka.
Splitski samostan Klarisa utemeljen je davne 1308. godine, od 1883. je na nekadašnjoj gradskoj periferiji, a danas između dvije najprometnije ulice koje vode u centar i iz njega, i u njemu jedna od “siromašnih gospođa” je i sestra Marija od Presvetoga Srca, svjetovnim imenom Anka Petričević. Dalmatinka iz Lovreća, rođena 1930. godine, s diplomom književnosti i teologije, slijedeći Franin i Klarin put tišine i samozatajnosti izgradila je golemi književni, pjesnički i urednički opus o kojem će sredinom studenoga biti govora i u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Pa se, moguće, i dogodi da prvi put u povijesti jedna klarisa postane akademkinja!
20 dana bez jela i pića
S tim nagovještajem susreli smo se sa sestrom Marijom, redovnicom koju rešetke, ali i teška bolest što ju je primorala na niz operacijskih zahvata nisu spriječile da širom otvori vrata svijetu i hrvatskom nakladništvu podari veliki broj knjiga, što svojih, što velikih umova iz povijesti Crkve. Uz njezinu biografiju često se spominje i doba “prije samostana”, kad je kao zagrebačka studentica pripadala krugu mladih književnika vezanih uz Tina Ujevića, a otada seže i njezino prijateljstvo s velikim brojem protagonista hrvatske književne scene.
Dakle, s. Marija od Presvetoga Srca, autorica 75 knjiga poezije, eseja, proze mistične tematike te utemeljiteljica i urednica edicije “Symposion”, biblioteke u kojoj je uredila 135 knjiga:
– Bilo je to intuitivno, nakon operacije kralježnice 1968. dvadeset dana nisam ništa ni jela ni pila. U tom času osjetila sam Božju nazočnost i glas: “Dijete, vratit ću ti zdravlje ako prihvatiš moj plan za koji si sposobna”. I ja sam rekla: Fiat, neka bude.
Sljedeće godine već sam nadbiskupu Frani Franiću povjerila moju i Božju nakanu. U to vrijeme je dr. Drago Šimundža preveo s francuskog knjigu izreka svete Margarete, a ja sam msgr. Franiću kazala da bismo mogle mi to objaviti. Bilo je nevjerojatno da se iz klauzure tiska jedna knjiga, a ja sam šutjela jer sam namjeravala objaviti – cijelu biblioteku.
Tako je 1975. zasnovana biblioteka “Symposion” i počeo je posao koji traje evo sve do današnjega dana – prisjeća se s. Marija, koja je na sebe preuzela posao redakture, lekture i korekture do distribucije, većinu je djela popratila i komentarom, a okupila je i nekoliko vrhunskih prevoditelja. Posljednjih nekoliko godina u pripremi knjiga pomaže joj duhovnik klarisa fra Josip Lucić.
– U snu sam se molila svecima čije smo knjige objavljivali jer bila sam uvijek u velikom strahu kako će se sve to odvijati, znate u ona vremena nesklona. Željela bih da ta djela budu dostupna našem narodu i našim čitaocima jer se preko njih događa duhovni i moralni preporod. Ona svjedoče i o Bogu ljubavi: on je punina ljubavi, apsolutni bitak, nemoguće je i zamisliti njegovo nepostojanje. Našem narodu treba poticaj da se trgne iz bezakonja i prihvati Boga kao spasenje naše i milinu – svjedoči s. Marija, ispričavši nam i kako je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman od nje tražio viđenje Ustava koji je tek trebalo donijeti.
Tuđmanova molba
– Javila sam mu da nisam pravnica nego književnica, ali on nije odustajao, molio me je. Znate koliko mi je bilo teško, da sam kleknula pred kip majke Božje i rekla: “Gospe ja ne znam ništa, kako ću?” Ujedanput u pamet mi je došla enciklika “Pacem in terris” pape Ivana XXIII., koju sam još kao studentica čitala, a koja govori o miru u cijelom svijetu, pa misli Pavla VI. o pomirenju, poruke Ivana Pavla II. Tada sam se razvedrila i u nekoliko dana napisala nacrt “Lex Aeterna”, koji sam poslala Tuđmanu – ispričala nam je splitska klarisa, koja je u svom nacrtu pozvala na ontički temelj, poštivanje ljudske osobe, njezine duhovne naravi i slobode u službi dobra.
– Ne smije se šutjeti, moramo uz molitvu i djelovati kad postoje i najmanje nade – uvjerena je s. Marija, koja i sada piše novu knjigu, a njezina djela kritičari, posebno dr. Nedjeljko Mihanović i dr. Miljenko Buljac smatraju vrhunskom europskom poezijom. Za svoj rad dobila je niz državnih i književnih nagrada, a uz Sidu Košutić i Izidora Poljaka, sestra Marija je rijetka književnica koja je potpuno posvećena duhovnoj književnosti. Usprkos visokim godinama s. Marija je koncentrirana i bistra, spremno odgovara i detaljno se sjeća svih osoba, događaja i scena svog bogatog života protkanog ljubavlju za znanjem. Što vrijeme dulje teče, njezine su poruke sve punije upozorenja o potrebi prihvaćanja društvene etike i morala, te duhovnog sadržaja.
– Svijet živi u tolikim zabludama, ne prihvaćajući milost i ljubav koju nudi Bog. Moja su sva djela o Bogu, tome sam posvetila i veliku muku i rad u “Symposionu”, nastojeći da se ljudi prosvijetle čitajući vrhunske intelektulace koji su imali intuitivnu spoznaju božanskog. Naši ljudi strašno pate, a žalosti me kad ljudi na vrhu vlasti to ne shvaćaju – kaže s. Marija od Presvetog Srca, koja nas je ispratila s nekoliko svojih stihova, a ovi su nam se posebno svidjeli:
“…Veslati moram usprkos oluji i valovima što mi odasvud prijete, u srcu trajno horizonte motrim da svjetionik u noći zamijete. Veslati moram, izdržat u borbi, rumena krv mi vode mora krasi, izdržati moram, srcem zvijezdu tražim; nad morem mojim ona se ne gasi…”prenosi
