Zbog njih su se vodili ratovi.
Bili su uzročnici veza i saveza, razlozi raskola i neprijateljstva, ali i novih saveza. Zbog njih su se otkrivali novi putevi i novi kontinenti.
Začini traže ZNANJE, ne trpe i kažnjavaju sve one koji ih olako uzimaju(mogu biti otrovni), ali donose neočekivane spoznaje svima koji im pristupaju znanjem i ljubavlju te im daju novo i neobično iskustvo. Slavljeni, opjevani, voljeni i nevoljeni, poznati i nepoznati, priznati i nepriznati sve to su, začini, čini, čini…začini…
VRIJEDNOST ZAČINA
Šafran, cimet, muškatni oraščić, klinčić, đumbir, korijander i mnogi drugi su danas uobičajeni dodaci jelima, ali ne tako davno(povijesno gledano), bili su teško dostupni i stoga izvor bogatstva pojedinaca i država, izvor ljubavi i tragedija.
Ponekad su bili čak vredniji od ljudskog života pa se tako u Veneciji i Engleskoj za vrijeme Henrika VIII prodaja lažnog šafrana kažnjavala spaljivanjem na lomači.
U srednjem vijeku bili su dostupni samo izrazito bogatim pojedincima jer im se cijena dizala „nebu pod oblake“, pa je tako PRSTOHVAT šafrana ili kardamoma vrijedio kao jedna krava ili tri ovce, a cimet je u prodaji imao cijenu veću od zlata.
PUTEVI ZAČINA
U vrijeme prije Krista, začini su poput svile imali svoje putove kupnje i transporta od kojih je najpoznatiji bio “Zlatna cesta Samarkanda“ put koji je išao preko južne Azije do Srednje-istočnih država u Europi.
Arapi su stoljećima kontrolirali ovaj put i na njemu zaradili bogatstvo,. a trgovinom začina Osmanlije su izgradili carstvo koje se razvijalo i jačalo te postalo prijetnja Europi. Panično se počeo tražili novi put do Indije , a otkrićima u XV i XVI. stoljeću, doista se pronalazi novi put morski koji vodi od Lisabona preko Rta dobre nade do Indije i Molučkih ili “otoka začina” , koji ukida višestoljetni monopol Venecije, Turske i arapskih trgovaca. Morski put je brzo zasjenio kopneni te se u kontroli trgovine začina nameću Portugal, Nizozemska, Engleska…čime počine doba europskog širenja i kolonizacije.
POVIJEST ZAČINA
Začini su poznati od neolita kad je u drvenim nastambama pronađen kim , a Egipćani su ih koristili za hranu lijekove, kozmetiku i balzamiranje. U Kini se vjekovima koristio zvjezdasti anis, šafran i đumbir, a otac medicine Hipokrat je opisao mnoge začinske biljke(preko 400), od kojih polovica i danas služi u zdravstvene svrhe. Rimljani su iskoristili grčko znanje o začinima i počeli ih sami kultivirati. U 8. i 9. stoljeću, benediktinski redovnici donijeli su začine preko Alpa u zapadnu i srednju Europu pa je opatica Hildegarda von Bingen u 12 st. učinila začine i začinske biljke pristupačnim većem broju ljudi.
U 13. stoljeću mletački trgovac Marko Polo u Europu donosi muškatni oraščić i klinčić , papar, đumbir i cimet i tako začini postaju poznati, dostupni ali i skupocjeni kao zlato.
U potragu za njima kreće krajem 15. stoljeća, Kristofor Kolumbo i otkriva Ameriku, a njegov brodski liječnik Diego Chanca u Europu donosi čili papričice. U 16. stoljeću, Španjolska i Nizozemska preuzimaju nadmoć u trgovini začinima pa Francisco Hernandez de Toledo u Meksiku nalazi poseban papar koji je nazvao “Piper Tabasco” – po meksičkoj pokrajini Tabasco.
Početkom 17. stoljeća, cijene začina počinju padati pa Nizozemci u Šri Lanki donose zakon o kontroliranom sađenju stabala cimeta i muškatnog oraščića, a za nepoštovanje je zapriječena SMRTNA KAZNA. Da bi održali cijene, Nizozemci spaljuju šume cimeta i namaču muškatne orahe u kisele otopine, ali do tada su Francuzi već ukrali dovoljno mirodija i zasadili ih na otocima Indijskog oceana koji su bili njihove kolonije i na kojima i danas rastu.
Oko 1500-tih, Englezi počinju tražiti sjeverni prolaz prema istoku, a 1600 g. Elizabeta I kraljevskom poveljom daje Istočno indijskoj kompaniji (East India Company), koju su osnovali trgovci, ekskluzivna prava za trgovinu s Indijom na period od 15 g. Povijest je pokazala da je ova kompanija vladala Indijom u punom smislu riječi sve do njenog raspuštanja 1. siječnja 1874 g.
Ocat, češnjak, maslinovo ulje… Rješavaju vas podočnjaka, prištića i suhe kože
