Od najranijih civilizacija kult “starosti” štovan je kao jedan od najbitnijih faktora opstanka društva. Ljudi u “trećoj dobi” smatrani su mudrijima, iskusnijima i samim time sposobnijima u rješavanju bitnih pitanja za funkcioniranje zajednice. Iako su do pojave prvih republika nasljedne loze omogućavala čak i djeci da dođu na prijestolje,tek su ih redom stariji i mudri ljudi mogli uputiti u sve zamke vladanja njihovom organiziranom zajednicom.
Pojavom industrijske revolucije i naglim razvojem tehnologija stvara se “društvo rasta” koje zahtijeva brzu adaptaciju i svakodnevno pobija donedavno ustaljenu praksu i pravila. U takvom shizofrenom društvu sve je manje mjesta za one koji više nisu na vrhuncu i ne mogu u potpunosti kontribuirati takvom hiper rastu.
Normalno da takva civilizacija ima problem u toj bazičnoj ideji stalnoga rasta koja je neostvariva no naša uloga “hrčka koji vrti kotač” odvodi nas od realnosti i smisla takvoga društva.
Mnogi se često upuštaju u razmišljanja o tome kako smo pristali na takvu autodestrukciju i poimanje života na tako niskoj razini no nemalo puta upravo ti ljudi su nesvjesni svoje uloge u održavanju takvoga sustava. Ugušeni materijalnim konceptom konzumerizma koji pogađa naš najranjiviji dio jastva-ego, teško se borimo sa onim u što smo rođenjem bez svoje volje ubačeni. Za nuspojave koje nam se neminovno javljaju nude nam razne vrste opijenosti. Alkohol, droga, razni medikamenti. Oni koji pretjeraju u tome do razine tjelesne ovisnosti prelaze na drugu vrstu opijata-religiju. Čak i religija ima svoj kontrapunkt u onome što se naziva New Age.
Raznim tehnikama neuroloingvističkog programiranja kroz sve manje subliminalne a sve više direktne poruke, uz pomoć raznih medija i školstva ljudi postaju “baterije sustava”. Kreirani i isprogramirani da zadovoljavamo svoj ego imamo sve manje osjećaja za one koji još ne mogu ili više ne mogu učestvovati u toj suludoj trci. Djecu se tjera da se što prije infiltriraju u sustav a starije se sve više ostavlja po strani kao kolateralne žrtve.
Kao što smo svi, više- manje, svjesni, “društveni inženjeri” koji kreiraju ovaj sustav su vrlo vješti u manipuliranju ljudskim slabostima no niti njihov sustav nije nepobjediv. Naime svoj su sustav utemeljili na nečemu što se danas naziva demokracija.O tome kako je nastala demokracija i što je uopće demokracija pisati ćemo drugom prilikom no ono što je nama zanimljivo u ovome tekstu je osnova demokracije a to je “volja naroda”.
Naravno da bi trebali biti vrlo lakovjerni kada bi pomislili da netko tko kreira sustav njegovu sudbinu može dati na “volju narodu” no neke stvari se u tome procesu ipak moraju poštivati da bi ta predstava ipak bila uvjerljivija i tako će oni za vas organizirati izbore. Interesantno je da su “Izbori” jedini momenti kada će se kreatori sustava pozabaviti i onima koji su većinom zapostavljeni a to su djeca i starije osobe. Pošto djeca nemaju pravo glasa nerijetko će baš starije osobe u najvećem postotku izlaziti na “Izbore” jer taj čin je zapravo jedan od rijetkih trenutaka kada starije osobe osjete u sebi da još uvijek nečemu mogu doprinijeti i utjecati na funkcioniranje njihove zajednice.
Naravno da su starije osobe puno sklonije manipulaciji jer s vremenom koriste sve manje izvora informacija i njihova selekcija je suženija, stoga je vrlo bitno da starije osobe vode računa o tome da njihov osobni razvoj i njihova uloga u društvu ne prestaju sa njihovim umirovljenjem. Dapače ako su u mogućnosti da mogu neovisno funkcionirati od svoje mirovine (što je nažalost sve rijeđi slučaj) imaju otvorene mnogo šire opcije osobnog rasta i razvoja. Promjena je nemoguća kroz sustav jer sustav postoji da bi sam sebe održavao. Jedini način za promjenu je promjena samoga sustava. Naša uloga u zajednici traje do kraja našega života.
Dejan Šipov, Treća dob
