Smještaj u domovima za starije često je vrlo teška promjena za starije ljude koji iz zdravstvenih ili drugih razloga nemaju drugih opcija. Napustiti svoj dom spada u jedan od teških trenutaka u životu, a posebice nakon dugog niza godina pa čak i desetljeća. No, za starije ljude to je često jedina opcija zbog zdravstvenih razloga ili što ne mogu brinuti sami za sebe a ili nemaju obitelji ili imaju obitelji koje jednostavno nisu u mogućnosti pružiti im adekvatnu svakodnevnu skrb.
Liste za čekanje na smještaj u domu često su vrlo duge te je to vrlo dugotrajan postupak, dok neki stariji građani iz različitih, a često i ekonomskih, razloga jednostavno nemaju taj luksuz vremena.
Smještaj se preko Centra za socijalnu skrb dobiva samostalnom prijavom ili prijavom od strane obitelji ili skrbnika uz privolu budućeg štićenika, zbog bolesti, nemoći, starosti, radne nesposobnosti, invalidnosti ili drugih nepovoljnih mogućnosti i teških životnih prilika ne mogu same skrbiti o sebi, a takvu skrb u njihovu domu ne mogu im pružiti ni članovi obitelji dok je ustanova u koju se smještaju temeljem rješenja Centra može biti obiteljski dom, udomiteljska obitelj, stambena zajednica, dom za starije i nemoćne ili neka druga adekvatna ustanova koja može biti institucionalna ili izvaninstitucionalna.
Budući štićenici takvih ustanova moraju biti informirani o uvjetima smještaja, pravima i obavezama. No problem koji se odmah pojavljuje u Hrvatskoj su kapaiteti smještaja koji su u našoj zemlji vrlo nedostatni, što je i plodno tlo za razvoj ilegalnih smještaja poput spornog doma u Andraševcu u kojemu se nedavno dogodila tragedija u kojoj je živote izgubilo šestero štićenika.
Ustanove za starije i nemoćne osobe imaju ograničen broj ugovorenih mjesta za osobe koje dolaze putem Centra i kada se taj broj popuni, ne može se učiniti ništa dok se mjesto ne oslobodi. To znači da slobodno mjesto u domu može postojati, ali ako ono nije unutar broja za takve korisnike, ne može se popuniti samo preko ugovora s Centrom, nego osoba mora sama snositi troškove smještaja.
Svaka osoba ili obitelj koja svojeg člana prijavljuje u dom troškove moraju snositi sami, a kada budućći štićenici i obveznici uzdržavanja ne mogu snositi troškove, tada Centar za socijalnu skrb donosi rješenje o snošenju troškove te sklapa s korisnikom nagodbu o sudjelovanju u troškovima. Korisnik je dužan prodati imovinu koje ne služi njemu ili obitelji za osnovne životne potrebe te se Centar upisuje na imovinu korisnikovih nekretnina te korisnik pritom ostvaruje pravo i na „džeparac“ od sto kuna mjesečno.
Cijene smještaja koje su ugovorene s ministarstvom, a koji se realizira rješenjem Centra za socijalnu skrb, kreću se od 3.200 do 4.800 kuna, ovisno o zdravstvenom stanju korisnika. Pritom je niža granica cijena u obiteljskim domovima, dok je smještaj najjeftiniji u udomiteljskim obiteljima, od 2.160 do 2.880 kuna, ovisno je li osoba pokretna, polupokretna ili nepokretna.
