Poruka, na koju nitko ne može ostati ravnodušan! Bloger Ribafish prisjetio se preminulog sina…

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email

Hrvatski bloger Domagoj Jakopović Ribafish putem društvenih mreža objavio je post u spomen na svog tragično preminulog sina Roka, koji bi u srijedu navršio 15 godina.

“Danas, kad bi napunio petnaest godina…

Moja mama, kad me pokušava utješiti, kaže da si ovdje među nama bio s nekom svrhom, i da je sve što se dogodilo jednostavno moralo biti tako jer smo na ovom Planetu samo mali i prolazni.

 

Kaže i da trebam biti sretan jer sam imao pravu nepatvorenu ljubav, koju nemaju mnogi koji naštancaju hrpu dječurlije i uopće im nije stalo do njih. Kažu ljudi i još puno stvari, ali na današnji dan odustajem od ljudi i želim biti posve sam, sam sa svojim mislima, tugom i suzama, tumarati negdje po jesenjim bojama i pričati nešto suvislo s pogledom u nebo.

 

Zamišljam da me čuješ svaki put dok negdje hodam, plovim, samo ležim i blejim u zvijezde… I ne znam kako bi danas izgledao, pa dvojim između ovakvog veseljka kad smo osvojili Paklenicu, onakvog kakav si bio u trenutku kad si otišao, ili nekakvog ozbiljnog srednjoškolca koji brine o frizuri, rastura na dramskoj ili pak ima neki novi hobi koji meni kao i obično – nije previše jasan…

 

Imao sam jasan plan što bih ti dao na današnji dan, karte za koncert po tvom izboru (ok, bunio bih se na onaj norveški metal i cajke, ali znaš da bi na kraju bilo po tvome) i knjigu Zlatka Krilića ‘Živi pijesak’.

 

I naravno, putovanje na neku tvoju destinaciju gdje bismo išli nakon škole. Iako te i dalje zamišljam kao lika za Disneyland, vjerojatnije bi ti htio Las Vegas ili nešto slično, ali želja bi se ispoštovala. Našli bi neki način da se maknemo iz Zagreba i igramo, smijemo, zabavljamo, svađamo, plačemo, volimo…

 

Ali eto, tebe nema, a ja trčim na tisuću strana kako ne bih stao i predao se, pokušavam glumiti klauna i zabavljati sve oko sebe, pokušavam sve da zaboravim koliko mi nedostaješ, čovječe, da si barem tu, makar me sad pola sata prije škole gađao najtežim udžbenikom i odbio doručak.

 

Kako je sve sad besmisleno i glupo, kako je teško i jadno kad više nisi tu i kako bih te samo grlio i osjetio tvoju toplinu, Žmrmbljo moj mali, idi dalje tulumari tamo gdje već jesi i znaj da te volim najviše na svijetu. Podignite čašu za Rokatanskog, plivamo za njega ovog ljeta”, napisao je Ribafish.

 

Svatko od nas „pliva“ u sjećanjima na drage osobe koje više nisu s nama, a ipak ih osjećamo i znamo da su nam podrška i snaga koja nas ne napušta na našem „putovanju“.

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email
Povezane objave