Ponosni, ne ponizni

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email

napovoljnija invalidska kolica

 

U prošlom broju našega mjesečnika pisala sam o ljudskim željama. Urednik je tada kao moto izdvojio misao iz teksta: „Vaš je život samo vaš i jedino ga prilagođavajte sebi i svojim mogućnostima i tako formu­lirajte vaše želje i budite po­nizni i radosni kad ih ostva­rujete.” Htjela sam napisati „ponosni”, ali sam zabunom napisala „ponisni” i lektor je pretpostavio kako sam htje­la napisati „ponizni”. Pretpo­stavljam da je bio zaveden u posljednje vrijeme često naglašavanim izrazom „biti ponizan” (osobito u vrijeme svjetskog nogometnog pr­venstva, kada su izbornik i dio nogometaša često, mož­da i prečesto, to naglašavali, pa je to izgledalo jako pa­triotski, iako je i tada prije svega trebalo naglašavati da smo kao nacija ponosni).

Moja je poruka i tada i sada: starije osobe zaslužuju dostojanstven život i mora­ju biti ponosni, a ne ponizni članovi društvene zajednice.

A sada malo jezično tu­mačenje, prema knjizi „Rječ­nik hrvatskog jezika” Vladi­mira Anića (izdavač „Novi Liber” 1991.) poniziti 1. (koga, što) zlonamjerno umanjiti čije značenje, uvrijediti, povrijediti čiji ugled ili dostojanstvo; 2. (se) dovesti se u nedostojan položaj.

Mislim da će se svi složiti da ne trebamo biti ponizni i da ipak trebamo biti ponosni na svoje živote, jer, ma kakvi oni bili, oni su naši. Mi ćemo s njima rukovoditi dok nam mentalne i druge sposobno­sti budu u mogućnosti.

Cijeli naš život proživimo zadovoljavajući zapravo uvi­jek i prije svega svoje želje. I upravo te naše želje su moti­vacija za aktivnosti i tijekom cijeloga života. Ostvarivanje želja čovjek mora strogo i ozbiljno kontrolirati, jer po­stoje određena društvena pravila.    Pojedinac ne smi­je ugrožavati realizacijom svojih želja druge ljude oko sebe, mora se prilagoditi grupi u kojoj živi. No, grupa ima svoje zakonitosti i pravi­la koja svaki pojedinac mora uvažavati. Ne može se ugro­žavati drugog čovjeka radi ispunjavanja vlastitih želja i ciljeva. Zapravo cijeli život i ljudsko postojanje moguće je uspješno i sretno provesti samo ako zadovoljavajući vlastite želje pomažemo i drugima ispunjavanje i nji­hovih. Živjeti u skladu s druš­tvenim normama i zakonima zajednice učimo cijeli život. Zato budimo na njih pono­sni, jer samo ponosni ljudi mogu biti i sretni ljudi.

Mislim da u životu ne trebamo biti ponizni, već dostojanstveni i ponosni na ono što radimo, kako organi­ziramo svoj život u obitelji i društvu i što smo sve uspjeli unatoč mnogim problemi­ma, usponima i padovima tijekom života.

Poniznost u starosti teže se podnosi nego u mladosti, jer kad je čovjek mlad ima daleko veću mogućnost iz­bora za poboljšanje kvalite­te života, psihički je snažniji i lakše se prilagođava promje­nama.

Umirovljenici i starije osobe vrlo teško podnose omalovažavanja i poniženja koja doživljavaju gotovo svakodnevno u obitelji i u društvu. Znamo da je go­tovo pola umirovljeničkog korpusa vrlo siromašno (52 posto umirovljenika ima mirovine niže od linije si­romaštva), znamo da svaki ima prosječno najmanje tri kronične bolesti, da često žive sami ili pak da im člano­vi obitelji nisu u mogućnosti pomoći, jer imaju male plaće ili su nezaposleni, a najnovi­ja pošast je odlazak mladih u druge zemlje „trbuhom za kruhom”, pa ostaju sami što psihički najteže podnose.

I društvo nas svakodnev­no ponižava, jer govori se da ima previše umirovljenika, pa da ne možemo imati veće mirovine. Nameće nam se krivnja da smo prekratko ra­dili, ali nijedan umirovljenik nije stekao mirovinu mimo propisa koji su tada bili va­žeći, a upravo je obrambeni rat također regrutirao nove, relativno mlade umirovlje­nike.

No, moramo se podsjetiti kako smo nakon rata privati- zirali i ono što se nije trebalo, a nešto čak ni smjelo. Gos­podarski je razvoj stagnirao. I došla je nova mirovinska reforma. Iako se gotovo sve mirovine još uvijek isplaću­ju iz sredstava prvog miro­vinskog stupa za povećani broj umirovljenika, uplaću­je se u prvi mirovinski stup pet posto manje (to je sada privatna štednja novih umi­rovljenika, a našu su šted­nju „potrošili” naši roditelji za svoje mirovine). Sada mi to ispaštamo! Tko nam je kriv što nismo znali štedjeti! Tada smo bili ponizni, a da­nas smo poniženi. Jedino što nam sada ostaje je da sami sačuvamo svoj ponos i do­stojanstvo!

Sada govorimo često i o zdravstvenom turizmu i o or­ganizaciji zimovanja stranih umirovljenika u našim topli­cama ili u hotelima na moru, jer oni to mogu. Oni će prezi- mjeti ovu zimu u udobnosti naših hotela na moru i lječili­štima, a i mi ćemo preživjeti u slabo ugrijanim stanovi­ma, ali toplim tramvajima, udrugama, knjižnicama, city centrima. Žilav smo mi na­rod.

Promjene zakona o mi­rovinskom sustavu nastoje to ublažiti za one najniže mirovine jednokratnim po­većanjem, a za ostale više manje se neće ništa promije­niti.    Ostaju usklađivanja dva puta godišnje prema indek­su rasta cijena i prosječne plaće, umirovljenici će moći raditi uz zadržavanje mirovi­ne uz puno više „kozmetič­kih” promjena. Sve to je ne­dovoljno za dostojanstven život, no ponos nam nitko ne može oduzeti.

 

Vijesti

Što želi dementna osoba a nemože vam reći

 Koliko je ovršenicima lako u Hrvatskoj

Loše vijesti za one koje se boje zubara

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email
Povezane objave

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?