Vlada Andreja Plenkovića imala je sreću što joj je mandat počeo na valu oporavka domaće ekonomije i nastavku rasta europskog i globalnoga gospodarstva.
No, jednako tako odmah na početku imala je nesreću s krahom Agrokora, za što nije snosila nikakvu odgovornost, dok je za totalnu kalvariju Uljanik Grupe, koja je porezne obveznike koštala 4,5 milijardi kuna, dijelom i sama bila zaslužna.prenosi
Odnosno, mogla je preventivno djelovati već 2017. jer su u posjedu imali katastrofalni nalaz proračunskog nadzora u rujnu te godine, ali s početkom realnijeg suočavanja s tim problemom su kasnili skoro godinu i pol dana.
Naravno, te je godine afera Agrokor bila u punom zamahu, ali činjenica da je Uljanik Grupa bila u minusu od skoro dvije milijarde kuna, na što su upućivali rezultati tog nadzora, ipak ih je morala natjerati na znatno pozornije djelovanje.
Nakon što je rješavanjem situacije u Agrokoru i UIjaniku Vlada mogla preostale „energetske“ kapacitete prebaciti na reformske napore, realizirali su mirovinsku reformu, izglasavanjem u Hrvatskom saboru.
No, pritisnuta referendumskom inicijativom „67 je previše“, tu je reformu, ili, ako ćemo koristiti manje ambiciozan rječnik, promjene u mirovinskom sustavu, Vlada povukla, poručujući – čuli smo glas naroda.
Te su promjene, između ostalog, zaoštravale uvjete za ranije umirovljenje i produžile radni vijek na 67 godina, no to je bilo neprihvatljivo za građane, barem za one koji su u jako velikom broju potpisale referendumsku peticiju.
Jednako tako je Vlada odustala i od uređivanja sustava plaća u državnim i javnom sektoru, čime je propustila javni servis napraviti efikasnijim, ali narod, građani Hrvatske, nisu baš pretjerano hajali za taj propust.
Plenkovićevu Vladu potom je, u jeku predsjedanja Hrvatske Europskom unijom, zadesila korona-kriza i potres u Zagrebu, što je nadmašilo i apsurde Murphyjeva zakona prema kojem će se sve što može krenuti loše tako i dogoditi.
Vladajuća koalicija je jako dobro odigrala prvu fazu obrane protiv epidemije, ali je potom politizacijom Stožera i plitkim predizbornim politikantstvom uprskala početne uspjehe. Plenković i Bandić se nisu mogli dogovoriti niti oko donošenja zakona o sanaciji potresa.
U svemu tome nije čudno da su na koncu jenjali i reformski napori vladajuće koalicije, a to je ostavilo traga i na predizbornom programu HDZ-a, ali, vidi vraga, i glavne oporbene stranke, SDP-a.
Dvije vodeće političke stranke tako u svojim programima za ove parlamentarne izbore uopće nemaju, na primjer, smanjivanje broja županija ili uvođenje modernog, progresivnog vrijednosnog poreza na nekretnine, što je stalan zahtjev Europske komisije, MMF-a i Svjetske banke
I njihovim biračima, dakle, većini birača, to je sasvim u redu.
Doduše, gotovo sve ostale stranke koje imaju ozbiljne šanse za ulazak u Sabor imaju kao jednu od svojih čvorišnih točaka smanjivanje broja županija, ali dio njih također smatra da je moderni porez na nekretnine nepotreban, iz niza razloga.
Uglavnom, teško je vladajuću političku elitu kriviti za to što nemaju volje ni energije za provođenje reformi, odnosno sustavnih izmjena koje bi javne servise napravile efikasnijim i racionalnijim, kada za to nema prevelike volje ni energije u – narodu
Istini za volju, građani i poduzetnička zajednica su pozdravili smanjenje poreza na dohodak i dobit, kao i smanjenje pojedinih stopa poreza na dodanu vrijednost, te smanjivanje administrativnog opterećenja i parafiskalnih nameta.
Bilo je tu još poteza Plenkovićeve Vlade za pohvalu, dapače, no nama preostaje zaključiti kako je to bilo premalo, te kao pred svake prethodne parlamentarne izbore za iduću Vladu i saziv Hrvatskog sabora sastaviti listu s popisom mjera kojima bi javni servis trebao postati efikasniji, a novac poreznih obveznika bio racionalnije korišten.
1. Zauzdavanje rashoda
Kriza će nastaviti krajnje negativno djelovati na deficit državnog proračuna i javni dug i Vlada stoga treba nastaviti sa zauzdavanjem rasta onih rashoda koji nisu „produktivni“, a mjere za pomoć gospodarstvu i održavanju radnih mjesta maksimalno optimizirati sukladno tržišnoj i epidemiološkoj situaciji. Također, treba se nastaviti s poreznim rasterećenjem, ali sukladno prihodovnim mogućnostima proračuna za vrijeme recesije izazvane korona-krizom i karantenskim mjerama u Hrvatskoj i svijetu.
2. Smanjenje nameta
Nova Vlada treba nastaviti s programom administrativnog rasterećenja i smanjivanja parafiskalnih nameta, vodeći računa o tome da ne ugrozi funkcionalnost pojedinih državnih i javnih sustava i institucija i sigurnost poslovanja.
3. Reguliranje rada od kuće
Potrebno je adekvatnije regulirati rad od kuće jer je ova kriza pokazala da postoje nepotrebna administrativno-sigurnosna „opterećenja“. No, sindikati s pravom upozoravaju poslodavce da i za njih postoje opasnosti ako olako shvate redefiniranje ovog radnog instituta, pogotovo kada je u pitanju odgovornost poslodavaca za radnika u vrijeme „službenog radnog vremena“. Stoga se ovom redefiniranju treba pristupiti pažljivo, kako pretjeranom deregulacijom ne bi, bili u stvari ugroženi minimalni interesi poslodavaca.
4. Spajanje bolnica
Iako je za vrijeme epidemije otežano provoditi funkcionalno spajanje bolnica, na tome treba snažnije raditi kako bi se povećala kvaliteta usluga zdravstvenog sustava, a ograničio rast troškova. Jednako tako treba pojačati centralizaciju javne nabave u zdravstvu, kao i u ostalim državnim i javnim sustavima. Potrebno je reformirati primarnu zdravstvenu zaštitu, koja bi na sebe trebala preuzeti najveći dio rješavanja zdravstvenih problema, a ne da se ponajviše liječimo na hitnoj pomoći i po bolnicama. Jednako je tako potrebno institucionalno ojačati domove zdravlja, ali i konačno modernije kategorizirati i akreditirati bolnice, kako bi se kreirali centri izvrsnosti.
5. Sustav plaća
Vlada i Hrvatski sabor trebaju donijeti novi sustav određivanja plaća u javnim i državnim službama.
