Pripadnici političke elite žive u paralelnom svijetu. Tako predsjednik Hrvatskog sabora Željko Reiner, u vezi povećanja cijene dopunskog osiguranja bešćutno i cinično, kaže: „Diže se buka zbog doslovno 19 kuna, a koliko trošimo na cigarete i mobitele?” Reiner ima plaću veću od 25.000 kuna, i dok ovako blebeće u javnosti, namjerno ili slučajno zaboravlja radnike, koji rade za minimalnu plaću, zaboravlja radnike koji rade, a ne primaju plaću, one koji neredovito primaju plaću. Kao jedinu alternativu poskupljenju dopunskog osiguranja, Reiner vidi povećanje poreza. A što bi drugo kada je ovo Vlada poslodavaca i kapitala, a ne svih građana RH.
Reiner cinično estetizira i moralizi- ra socijalne probleme pobunjenih siromaha. Preporučuje im građanske vrijednosti, malo discipline, pristojnu hranu, manje alkohola i cigareta, odmjerenost u telefoniranju i sve ostalo će nekako doći u red. On je čovjek koji gleda odozgo. Primjetna je po- ražavajuća činjenica da taj pogled odozgo, više nije usmjeren prema pojedinačnim ljudima, već je borba protiv siromaštva postala borba protiv brojeva i krivulja. Ali, siromaštvo se ne može definirati samo statistikom ili intelektualnom dimenzijom, već je potreban i emocionalni uvid – boli li te kad vidiš da netko kopa po kontejneru? Iz perspektive odozgo lako postanu nejasne one sitne razlike koje su svakodnevno za mnoge ljude egzistencijalne.
Reiner ne vidi te razlike. Prvo, jer je njegov pogled na svijet ograničen na zaštićena stakla luksuznog automobila s vozačem. Drugo, jer nije problem u spoznaji vlastitim očima, niti u neznanju, nego u stereotipima koji pomažu u relativizaciji siromaštva, dok ono ne postane tako sitno i gurnuto po strani, da se više ne može prepoznati. Siromah je, zar ne, prevarant?! Ima negdje skriveni Mercedes, dok odlazi po hranu u javnu kuhinju. Takva spoznaja je umirujuća za savjest.
No, siromaštvo se više ne može potiskivati na rub društva. Ono je sada među nama, tu iza ugla, tu kod susjeda ili u našem domu. Ma koliko bilo teško razgraničiti gdje točno počinje, a gdje završava, ono je socijalna činjenica. Siromašni su svi oni ljudi koji su izgurani iz normalnih, socijalno nužnih društvenih veza. I oni koji više ne idu u goste i ne pozivaju na rođendane. Siromaštvo je socijalna propast, gubitak blagostanja i mogućnosti, materijalna oskudica, isključenje iz društva, gubitak osjećaja vlastite vrijednosti. Poniženje. Za- puštenost. Beznadnost. Siromasi su suvišni i beskorisni, nepotrebni i mahom nevidljivi.
Strah od beskorisnosti raste. Isključen si. To isključenje pooštrava siromaštvo. Siromaštvo im dostojanstven život čini gotovo nemogućim. Otkačeni su jednom zauvijek. Postaju višak.
I onda ti Reiner savjetuje da budeš solidaran s onima koji imaju još manje. Pa umanjiš svoje potrebe i zahtjeve. Rezigniraš. Pokoravaš se. Stariji ljudi su prvi po pokornosti, a sada ih počinju i ismijavati. Kao da poniženje već samo po sebi nije nepostupanje s ljudima kao ljudima, već ga treba intenzivirati okrutnošću i podići ljestvicu do nečovječnosti.
Naše društvo je, što se tiče siromaštva, autistično. Ono se, poput mnogih autista, zanima samo za sisteme. A najnovije statistike pokazuju kako je nejednakost danas dostigla stupanj koji prelazi granicu nemorala. Oni koji ga imaju, svoje bogatstvo više ne moraju opravdavati pred onima koji imaju manje.
No, kad su ljudi u panici i kada su očajni, nastupa idealno vrijeme da političari proguraju politike koja ide u prilog korporacijama: privatizacija obrazovanja, zdravstva i socijalne zaštite, ukidanje javnih usluga, uklanjanje posljednjih prepreka korporativnoj moći. I tu je Hrvatska u niskom startu. Neka pištolj pukne!
Piše: Jasna A. Petrović














