Dan moga rođenja je prošao
i prvi rođendan došao
tad nisam znala da postojim
i da se ničega ne bojim.
S vremenom postajala sam sve svjesnija
i svakim danom sve bjesnija
što moram prihvatiti obveze,
jer je to za mene bez veze.
Kada sam u školu krenula
odjednom se iz misli prenula,
škola mi je vrtić zamijenila
i moj život potpuno promijenila.
Bespoštedna borba za zaposlenje
ubila je u meni veselje,
skupljajuć ga kroz školovanje
da bi na kraju doživjela razočaranje.
Nakon dugotrajne borbe i muke
konačno mi je pošlo od ruke
dobiti posao pravi
od sreće mi se vrti u glavi.
Napokon postadoh supruga, pa majka
tad shvatih da život nije bajka,
dalje više nije bilo problema,
shvatila sam što majčinstvo sprema.
Kroz dva desetljeća postadoh baka,
što poželi majka svaka,
unucima sam se počela baviti
i s njima rođendane slaviti.
Kad umirovljenički dani nastadoše
proslave rođendana prestadoše,
zaboravljena i sama ostah
i teret svima postah.
Baku u starački dom!,
na te riječi dobih živčani slom,
nikome više nisam važna
jer sam prestala biti snažna.
Od kad su došli starački dani
ništa više nije kao lani,
u dom su me strpali prije smrti
sav mi se život k o na filmu vrti.
Ovo je opis mog života
od kojeg me spopadne grozota,
često se sjetim prošlosti
pitajuć se, što me čeka u budućnosti.
Biserka Podhraški
