“Odmetnula si se!”, put mi je prepriječio omalen zdepast muškarac u pedestima, ometajući me u najboljem shoppingu u godini.
“Odmetnula?”, ponavljam pitanje kupujući vrijeme i pokušavajući ga “smjestiti” u sjećanju. Aha…susjed iz djetinjstva. Znam ga uglavnom samo u prolazu. Učitelj?! ?Pa bar sam ovih dana, iako teško, uspijevala držati usta zatvorena i prste podalje od tipkovnice zadržavajući za sebe mišljenje o štrajku prosvjetara. Iako mislim da je vrednovanje rada u prosvjeti u odnosu na druge loš, ovaj su put doista pretjerali. U pravilu podržavam prosvjede/štrajkove jer to doista jest način koji pomaže osvijestiti probleme s kojima se suočava neka skupina ljudi, ali ova trakavica postaje nepodnošljiva.
Usput se prisjećam. Odoše u vjetar milijarde kuna našeg novca počevši od saniranja bezperspektivne brodogradnje etc…(nabrajati bih mogla danima), do, u odnosu na ovo prvo, “financijski gotovo zanemarivog”, a meni osobito “simpatičnog” zanavljanja gotovo novog voznog parka svakog pa i najbeznačajnijeg “funkcionera”, od predsjednika Sabora i Vlade do posljednjeg načeliničića u nekoj zabiti ove “lijepe naše”, a kojeg se ne bi posramio ni pripadnik engleske aristokracije. I da…gotovo neprikriveni lopovluk na sve strane na svim razinama vlasti postao je modus vivendi. Bi li ti naši prosvjetari ipak malo razmislili? Bi li sva ta hrpa novca ostala u “blagajni” (ovog glomaznog i gotovo najskupljeg državnog aparata u Europi…ili u svijetu?) da su oni u zadnjih četvrt stoljeća dali svoj “prosvjetiteljski” doprinos? Nevjerojatna je sposobnost ljudi da brinu samo o svojoj osobnoj dobrobiti (čitaj: nezajažljivoj guzičetini!). Čast izuzecima!
U jednom trenutku nisu više važni naši klinci i njihovo obrazovanje kao zalog budućnosti. Važno je samo: “daj pare!”.
“Pa ti k’o da više nisi naša! Kako možeš…?”, stoji ko stamen-kamen, tvrdi i pita čovjek ispred mene, uporno me fiksirajući malim očima ispod teških kapaka. U ovakvim situacijama postajem pasivno-agresivna.
Aaaaaaaaa…tu je problem?..kroz maglu se prisjećam…pa taj je susjed mobiliziran početkom 90.-ih na dva tjedna, nakon čega su ga doma dovezli u starom vojnom kamionu okićenom zastavama uz “budnice i davorije”.
Ok, nisam već jedno vrijeme baš blaga prema dijelu te populacije. A kako ću i biti? Tražiš li možda status invalida Domovinskog rata i moj ti se stav o tom ne sviđa? Sad? Pa gdje si bio do sad? Nakon 25 godina sjetio si se da su te jednom doma odvezli k’o “junaka”…junačinu? Gdje si bio svih ovih godina? I sad ja nisam fer? Nisam više “vaša” jer mi je puna kapa neugodnosti koju proživljavam ko veteranka? Čuješ li? Veteranka! Ne braniteljica! (rat je odavno završio!)
Neugodno mi je (čitaj: sram me je!) zato jer me poistovjećuju s onima koji se stalno bune tražeći privilegije, povlastice…nešto!, ni sami ne znajući točno što, a ovi na vlasti obećali su i napravili svašta podupirući lijenost, neosjetljivost i neodgovornost tih ljudi prema društvu. A i izbori su blizu. Treba samo kontinuirano “podmazivati” glasačku mašinu i izborna pobjeda je izvjesna. Cijena toga je nebitna!
“Vidi ovaj naslov!”, očajnički mi, privlačeći moju pozornost, gura frendica knjigu pod nos. “Dođi, imamo samo još koji sat, a nismo obišle ni pola od onog što smo planirale vidjeti i kupiti na ovogodišnjem Interliberu.
Gledam u čovjeka ispred sebe koji očekuje odgovor na svoje pitanje. U trenutku sam “izvrtjela” u glavi posljednjih pedesetak godina sjećanja na naše poznanstvo, a onda sam se osmjehnula najšarmantnijim osmjehom kojeg sam uspjela namjestiti, uz: “Ma o tome ćemo drugi put, može? Ciao!”
Ena Šimek Šuplika
