Tri su konstante stalno prisutne u našoj svakidašnjici. Jednom je to inflacija (ne službena nego stvarna) koja je uvijek viša od prosječne plaće. Druga je prosječna plaća koja uvije brže raste od usklađivanja mirovina. Treće, najnepovoljnija, odnosi se na stalni pad postotka prosječne mirovine u prosječnoj plaći. I taj redoslijed se ne mijenja već godinama i čini zatvoreni krug iz kojeg se ne nazire izlaz. Stoga je logičan zahtjev Sindikata i Matice umirovljenika kako je potreban ozbiljan zahvat u mirovine, jer već sada velik broj umirovljenika ne može održati najnižu razinu dostojanstvenoga života i primjerenoga standarda. Izraziti rast inflacije, kojem se ne nazire kraj, tu obvezu samo pojačava. To se može učiniti samo korjenitim promjenama u odnosu na starije osobe u društvu i tu svaka Vlada, uključujući i sadašnju, polaže ispit odgovornosti, istinske solidarnosti i socijalne društvene tolerancije
Europska unija vodi dosta računa o suradnji socijalnih partnera unutar EU. Cilj te suradnje je jasan: aktivno sudjelovanje socijalnih partnera u procesu oblikovanja zajedničkoga tržišta. Međutim, pokazuje se da su potrebni novi poticaji, kako bi se cijeli proces suradnje ubrzao s jedne strane, ali i oblikovanje u jedinstvenu, zajedničku politiku socijalne politike.
S obzirom na kretanja posljednjih godina, posebno nakon snažne financijske i gospodarske krize unutar EU, koja je rezultirala porastom nezaposlenosti (osobito mladih naraštaja),osiromašenjem velikog
broja ljudi, udarom na srednji stalež, ubrzanim raslojavanjem društva i
usporenom gospodarskim rastom ali i demografskom nepovoljnom slikom EU javlja se potreba novih promišljanja o ulozi i mjestu socijalnog dijaloga. Europska komisija se trudi, zajedno sa socijalnim partnerima, ojačati SUDJELOVANJE I UTJECAJ poslodavaca i sindikata prema pojedinim vladama i političkim strankama unutar EU i u pojedinim zemljama upravo kroz SNAŽENJE SOCIJALNOG DIJALOGA.
Razlozi za promišljanje o novim inicijativama u socijalnom dijalogu višestruki su i vrlo slojeviti. No, u suštini se svode na tri glavna prigovora dijela socijalnih partnera: NEUVAŽAVANJE, NERAZUMIJEVANJE i NEPOŠTIVANJE PARTNERA. S obzirom na ukupna kretanja i vrlo nejasne obrise budućih trendova došlo je vrijeme da se utvrde neka nova pravila igre. Naime, iskustva nekih europskih zemalja gdje taj socijalni dijalog funkcionira ima i rezultata. Tamo se društvenim konsenzusom utvrđuju mjere koje pridonose boljitku stanovništva, što i jest glavna funkcija toga dijaloga.
HRVATSKA ISKUSTVA
Koliko mi u Hrvatskoj držimo do socijalnog dijaloga? Bilo bi nekorektno reći da ga nema. Posljednji primjer dogovora oko povećanja osnovnice za plaće u javnim službama pokazalo je da je bilo potrebno čak 14 sjednica, a da se do kompromisnoga rješenja došlo tek kroz osobnu intervenciju Predsjednika Vlade. To ne znači da toga dijaloga nema, ali očito boluje od istih slabosti koje smo ranije naveli kao globalne: socijalni partneri se ne uvažavaju, njihovi stavovi počesto ne razumiju, a sve to u konačnici rezultira neučinkovitošću što se onda pretvara u društvene frustracije i međusobno nepovjerenje.Priča oko socijalnog dijaloga pretvara se najčešće u monolog državnih organa, a pojedine primjedbe jednostavno nisu nailazile na plodno tlo, jer birokratski aparat (koji kreira zakone) uvijek ima prevlast i njegova je posljednja.
Time je osjetno umanjena značenje GSV-a, ali i drugih institucija gdje se odvija taj društveni dijalog. Zaboravljamo da time gubimo snažan alat u uspostavljanju društvene ravnoteže u sve težim gospodarsko-socijalnim okvirima.Ako želimo da socijalni dijalog donosi rezultate koji vuku zemlju iz duboke političke, ekonomske i socijalne krize potrebno je STRATEŠKO PROMIŠLJANJE o značajnim društvenim kretanjima.
U našim uvjetima jako je narušen odnos prema poduzetništvu i privatnom sektoru uopće. Prevlast ima javni sektor, država koja se previše upliće, a sputava zamah poduzetništva. U zemlji gdje više od 99 posto svih gospodarskih subjekata čine mala i srednja poduzeća to je ne samo nedopustivo, već i štetno. Uostalom, to je vidljivo po rezultatima koje postižemo. U tim okvirima je konstruktivan bipartitni dijalog (poslodavci i sindikati) i tripartitni dijalog (vlada, poslodavci i sindikati) neophodan alat za stvaranje povo- ljnije poslovne klime i povratka povjerenja u institucije.
Piše: Ante Gavranović
KAKO SUZBITI SIROMAŠTVO?
Siromaštvo nije samo hrvatski problem, nego globalna pojava. O potrebi drukčijeg odnosa prema suzbijanju i smanjivanju siromaštva u svjetskim okvirima počesto govori I veliki moralni autoritet našeg vremena, papa Franjo.Prema posljednjim raspoloživim podacima Hrvatska je, nažalost neslavni rekorder među članicama Europske unije: ima najvišu stopu rizika od siromaštva. Konkretno to znači da se u razdoblju od 2008. do današnjih dana stopa rizika od siromaštva u RH povećala na čak oko 20 posto! Činjenica je da smo prema spomenutim pokazateljima – europski rekorderi siromaštva.
Vlada I Sabor usvojili su Strategiju borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti za razdoblje od 2014. do 2020. godine. Na papiru se sve doima studiozno, ambiciozno, ali i vrlo pretenciozno. Strategija sadrži prikaz postojećeg stanja siromaštva i socijalne isključenosti u Hrvatskoj, uzroke koji su doveli do tog stanja, te društvenu i gospodarsku projekciju kao osnovu za djelovanje. U dokumentu se također navodi, uz načelo orijentiranosti na pojedinca i njegove potrebe, koje su to najranjivije skupine društva izložene siromaštvu i socijalnoj isključenosti.Osim toga, iz Strategije se može iščitati da su “među četiri velike skupine“ u najvećem riziku od siromaštva i socijalne isključenosti: djeca i mladi, starije osobe i umirovljenici, nezaposlene osobe te osobe s invaliditetom.
