Čim otvori oko ‘rvatina se na brzinu prekriži, pa između dvije sočne psovke izbifla besmislenu i nerazumljivu molitvicu svetom Anti. Potom se nalije lozom ili kakvim drugim gorivom, preventivno opali dva šamara ispijenoj i uplašenoj ženici koja, brišući suze dok moli krunicu, zahvaljuje dragoj Gospi što ima takvu muškarčinu u kući.
I dok lola ode tko zna kuda, jadnica ostaje brinuti o stoci, polju, kući te krdu šporke i neuke dječurlije koja će se sutra, kad onako primitivna i ograničena napuste školu, busati u domoljubne ‘rvacke grudi. Potom gazda u ćelenku poljubi nastarijeg sina, svoj ponos i diku, preko oka oštro pogleda ostalu kmezavu balavurdiju, pa se zaputi na kakav sumnjivi i preko veze dobiveni posao. Putem se stalno križa i razmišlja gdje će koga prevariti.
Naravno da je takvo razmišljanje dičnog ‘rvatine katolika dio njegovog primitivnog kršćanskog naslijeđa, a dijelom ga je pokupio od lokalnog župnika pedofila, koji vjernike svake nedjelje poziva da glasuju za lopovski ‘adeze. Naša ‘rvatina je tek sitna ribica prema tom župniku, koji, ako nekim slučajem i nije pedofil, onda sigurno jest muljator par excellence. I svakako latentni homoseksualac koji se, onako iskompleksiran, žestoko bori protiv LGBT vjetrenjača ili naprednjaka tipa teršelić, pusić, sarnavka…
Ovo je, doduše između redaka pročitana, slika vjernika katolika koja se svako malo pojavi u ‘hrvatskim’ medijima. Još se, naravno, dodatno začini Željkom Markić i ustašom Hasanom (?!), a kao šlag na tortu odlično sjedne biskup Košić. Lako je uočiti, sve sami likovi iz najgorih noćnih mora, koji svojim mračnim kleronacionalizmom razaraju i državu i društvo.
Na vrhuncu novinarske egzaltacije redovito se spomene školski vjeronauk i ‘porazne’ statistike koje je taj mrski predmet iznjedrio, a što je, opet, najbolji dokaz da ga treba zabraniti još jučer. S tim povezano počnu debilizmi o znanosti i vjeri, o evoluciji te kršćanskom srednjovjekovnom mentalitetu.
Te su jadne bajalice, inače potpuno krivih predznaka, utemeljene pomalo na zloj namjeri, malo više na predrasudama, a najviše na neznanju. Čovjek se zapita može li uperiti prst u makar jednog gore dotaknutog hrvatskog novinara koji toliko poznaje, primjerice, teoriju evolucije da bi je smio i spomenuti, a kamoli zbog nje nekoga prozivati? Ne treba ni spominjati koliko je autorima tih zlonamjernih i površnih uradaka poznato što Crkva o bilo čemu uči. Ako im je ponešto i poznato, a redovito nije, sa sigurnošću mogu kazati da najčešće ne razumiju što crkveni dokumenti naučavaju čak i kad to pročitaju.
A evo malo te ‘porazne’ statistike:
Broj vjernika i ostalih u Republici Hrvatskoj prema popisu stanovništva iz 2011. godine
Republika Hrvatska – stanovništvo u postotcima:
Ukupno 4.284.889 – 100,00
Katolici 3.697.143 – 86,28
Pravoslavci 190.143 – 4,44
Protestanti 14.653 – 0,34
Ostali kršćani 12.961 – 0,30
Muslimani 62.977 – 1,47
Židovi 536 – 0,01
Istočne religije 2.550 – 0,06
Ostale religije 2.555 – 0,06
Agnostici i skeptici 32.518 – 0,76
Nisu vjernici i ateisti 163.375 – 3,81
Ne izjašnjavaju se 93.018 – 2,17
Nepoznato 12.460 – 0,29
U Hrvatskoj je, kako možemo vidjeti, ukupno 92,96 % vjernika. Istovremeno agnostika, skeptika i ateista ima ukupno 4,57 %.
Kako je moguće da čovjek, kad otvori bilo koji ‘mainstream’ medij u Hrvatskoj, odmah stekne dojam da je ova statistika potpuno obrnuta? Reklo bi se da mentalnih komunista, udbaša i kosovaca, njihovih potomaka te onih koji za njih pišu i dišu ima najmanje 95 %, a vjernika tek nekoliko postotaka.
Evo zašto je tako.
Prisjećajući se da je Parlamenterna skupština Vijeća Europe 1996. godine donijela ‘Rezoluciju o mjerama za uklanjanje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava’, kažimo da u vezi s mjerama koje se odnose na lustraciju (i to u tri njezine dimenzije: kažnjavanje komunističkih zločina, administrativne mjere protiv komunističkih funkcionara i dekomunizacija) u Hrvatskoj nije poduzeto ništa. Svi ljudi iz bivšeg sustava ostali su nedirnuti, odnosno na vlasti ili pri vlasti.
Međutim, možda je još pogubnija činjenica da nije učinjeno ništa po pitanju treće točke (dekomunizacija), odnosno po pitanju promjene mentaliteta kao sredstva oslobađanja od komunističkog totalitarističkog režima. Štoviše, nakon što je vlast u Hrvatskoj preuzeo Račan, a predsjednik države postao Mesić te potom Josipović, krenulo se u tzv. detuđmanizaciju (pojam nikad nije definiran), odnosno u obnavljanje rigidne komunizacije u dijelovima gdje je bila narušena, što je danas svakome očito. Naravno da se Račanu, Mesiću i Josipoviću mogu pribrojiti Ivo Sanader, Jadranka Kosor i Zoran Milanović. A što je s Andrejom Plenkovićem?!
Važno je spomenuti da je Vijeće Europe deset godina nakon prve objavilo i drugu ‘Rezoluciju o mjerama za uklanjanje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava’. Ova rezolucija posebnu pozornost poklanja baš dekomunizaciji. U tom se kontekstu govori o korupciji, organiziranom kriminalu i ‘baršunastoj obnovi’ totalitarizma kao elementima komunističkog naslijeđa koje nije nestalo iz društva. Čak se to više niti ne skriva. O ovome opširno piše Ivan Aralica u knjizi ‘Smrad trulih lešina’.
Eto što je naša realnost i naša svakodnevica. Sve u svojim rukama drže nelustrirani komunisti (totalitaristi, a zasigurno dijelom i zločinci) i njihovi jataci, koji danas glume liberale i demokrate, a nikako, sve i da žele, ne mogu izaći iz mračnih prostora svoga bolesnoga duha. Mediji su samo odraz tog istog duha.prenosi
NIKOLA MILANOVIĆ
Vjeroučitelj
