MITOVI I ČINJENICE O STARIJIMA

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email

Kada govorimo o osobama starije životne dobi, često ih zamišljamo kao homogenu skupinu ljudi sa istim ili sličnim problemima, navikama, bolestima ili poteškoćama. Potpuno pogrešno. Naime, radi se o ljudima različitog „genetskog“ ili drugog naslijeđa, različitih životnih iskustava, obiteljskih i socijalnih prilika, te različitog socioekonomskog i zdravstvenog statusa.

Naš odnos prema starenju i starijim osobama često prate mnoštvo mitova i stereotipa, a koji predstavljaju naša pogrešna vjerovanja vezana uz starenje, iako su činjenice posve drugačije. Nabrojiti ćemo samo najčešće, a vjerujemo da se u mnogima od njih možemo prepoznati.

Kada govorimo o osobama starije životne dobi, često ih zamišljamo kao homogenu skupinu ljudi sa istim ili sličnim problemima, navikama, bolestima ili poteškoćama. Potpuno pogrešno. Naime, radi se o ljudima različitog „genetskog“ ili drugog naslijeđa, različitih životnih iskustava, obiteljskih i socijalnih prilika, te različitog socioekonomskog i zdravstvenog statusa.

Naš odnos prema starenju i starijim osobama često prate mnoštvo mitova i stereotipa, a koji predstavljaju naša pogrešna vjerovanja vezana uz starenje, iako su činjenice posve drugačije. Nabrojiti ćemo samo najčešće, a vjerujemo da se u mnogima od njih možemo prepoznati.

Negativni stavovi o starijima mogu utjecati na njihovo ponašanje u vidu gubitka samopoštovanja, snižene motivacije, sniženog pouzdanja u vlastite sposobnosti. Okolina nerijetko potiče i učvršćuje ponašanja starije osobe u kojima je očita njezina ovisnost o drugome.

Za uspješnu komunikaciju sa starijim ljudima, prije svega je važno shvatiti njezinu jedinstvenost, nastojati pravilno procijeniti opću razinu njezinog funkcioniranja (procjena senzornih sposbnosti sluha i vida, procjena emocionalnog stanja, procjena potrebe za pomoći) i prilagoditi se njezinim specifičnostima vezanim uz dob.

Za uspješnu komunikaciju sa starijim osobama izuzetno su važni:

a) Slušanje, na način da joj pokažemo da je slušamo (gledanjem u oči, davanjem neverbalnih znakova, pr. kimanjem glavom) da je istinski čujemo, otklanjanjem vanjskih i unutarnjih smetnji pažljivog slušanja (buke, telefona, pogledavanje na sat i slično),

b) Način govora: na način da pazimo što i kako govorimo (glasno, ja- sno, polako, okrenuti licem prema osobi kojoj govorimo, korištenjem razumljivih rečenica i riječi, na način prilagođen stanju osobe (stanju sluha, vida, kognitivnih funkcija),

c) Strpljenje: osobu ne treba požurivati uslijed njezine sporosti, što može biti izuzetno frustrirajuće,

d) Ignoriranje: Ponekad će biti nužno primijeniti metodu ignoriranja, ukoliko pokušava privući pažnju drugih na neprikladan način, ne ignorira se osoba, već njezino neprikladno ponašanje (npr. osoba u bolnici zahtjeva da bude prva na redu, izbjegavati rasprave i „parničenja“ s njome, treba ignorirati ponašanja senilne osobe koja ne nanosi štetu ni njoj, niti drugima, prikladna ponašanja treba nagraditi pohvalom, smješkom ili kratkim razgovorom.

e) Poštivanje i prihvaćanje: Treba biti fleksibilan i uvažavati razlike među osobama, kao što se razlikuju mlađi ljudi, tako se razlikuju i starije osobe, te ne pokušavajmo promijeniti osobine ličnosti osobe od 70 ili 80 godina.

Od izuzetnog je značaja obratiti pažnju na specifičnost dobre komunikacije sa osobama oslabljenog sluha (odrediti na koje uho bolje čuje i usmjeriti govor na tu stranu, pomoći osobi da se nauči služiti slušnim pomagalom) kao i na specifičnosti dobre komunikacije s osobama oslabljenog vida (npr. predstaviti se imenom kod ulaska u sobu i prije početka razgovora, verbalno pojasniti svaku pisanu poruku, ukloniti sve opasnosti koje smetaju sigurnom kretanju i slično). Treba biti pažljiv i pristojan i u komunikaciji sa osobama s govornim oštećenjem (pr. izbjegavati dugotrajne razgovore, poticati neverbalnu komunikaciju), kao i sa osobama ograničenih komunikacijskih spsosobnosti, na primjer, uslijed moždanog udara ( osoba se ne smije ignorirati, ne nagađati o onome što želi reći, već treba promijeniti način komunikacije pr. pisane poruke. Takve osobe se ne smiju ignorirati ili zanemarivati, npr. „Pustite ga, on ionako ne razumije što govorimo….“, niti se obraćati vikanjem misleći da će bolje razumijeti povišene tonove, govoriti nestrpljivo ili ljuto „….Čujte ja imam jako puno posla, ako vas nešto zanima, pitajte nekog drugog…“.(Hul)

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email
Povezane objave
napovoljnija invalidska kolica

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?