Uskoro ćemo započeti pregovore s predstavnicima ove Vlade. Okvir slike bit će Nacionalno vijeće za umirovljenike i starije osobe, a motiv dvije„suprot- stavljene” grupe koje sjede. S jedne strane šest predstavnika Sindikata umirovljenika Hrvatske i Matice umirovljenika Hrvatske, a s druge predstavnici ministarstava rada i mirovinskog sustava, zdravstva, financija i socijale, te HZZO-a i HZMO-a.
Jedni će opisivati očaj i bijedu onih koje zastupaju te oblikovati argumente za svoje zahtjeve, a drugi će odgađati odluku. Istovremeno će ovi koji posjeduju moć odluke, stavljati u proceduru nove zakonske izmjene bez konzultacija, a ovi koji nemaju moć smišljat će nove strategije i metode borbe. Svi pritom znaju kako stariji ljudi imaju vlastiti emocionalni obrazac. Oni šute. Oni su dobri. Neće rušiti državu.
Ta šutnja, ta tupost, suha depresija, posljedica je emocionalne iscrpljenosti i poniženja kao osjećaja nemogućnosti kontrole vlastitog života. To je trenutak kada više nemate dovoljno mjesta za nadu, ili je ona toliko skučena pod napadima straha od totalnog potonuća, da vam ostaje tupost koju drugima pokušavate prikazati kao staloženo zadovoljstvo i prihvaćanje. No, dok nada, pa i strah, ujedinjuju ljude, poniženje ih u početku razdvaja, osamljuje, isključuje.
Jeste li zadovoljni svojim životom? Hrvatski starci i starce, svi oni iznad 65 godina, uz Bugare i Mađare, naj- nesretniji su u Europi (podaci Eurostata). I kako onda ovima koji imaju plaće dovoljne za nekoliko života, štednju, skijanje i Karibe usred zime, kako im objasniti da nesretni stanovnici nisu pametan izbor ni za jednu zemlju. Kako im reći da ovi koji šute nisu sretni, već samo nedovoljno hrabri. Jer su trenirani u socijalizmu i drže da je pametnije ne dizati bunu.
No, mi poručujemo kako hrabrost ublažava udarce sudbine. Da je bolje umrijeti na nogama. I tvrdimo da je dno vrlo blizu. I od tog dna nas neće odmaći usklađenje mirovina od 0,65 posto. Što je 16 kuna mjesečno za prosječnu mirovinu, a bitno manje za onih 50 posto koji imaju manje od 2.000 kuna? Zar doista veliki meštri s vrha misle da se s desetak kuna može pacificirati umirovljenike?
Zar ne shvaćaju da ljudi postaju hrabri tek kad ne vide drugi izlaz?
A taj trenutak je došao.
Piše: Jasna A. Petrović
