Ljiljanini kćerka i sin oboljeli su od bolesti motornog neurona: Njih dvoje su bili zdrava djeca, išli u školu…

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email

Jedna nesreća nikada ne ide sama, tako je i u obitelji Čolić iz Ljubesela, Srbije. Samohrana majka Ljiljana (71) u skromnoj prizemnici brine o teško bolesnom sinu Aleksandru (48) a par kilometara dalje u stanu od iste bolesti boluje i njena dvije godine mlađa kćerka Jelena (46). Njihova bolest Morbus neuroni motori (bolest motornog neurona), uzela im je najbolje godine života i prikovala ih za krevet.

„Moja djeca su bila zdrava, redovno su pohađala nastavu, bili su dobri učenici. Aca je odslužio vojni rok, život nam je bio normalan i sve je bilo u najboljem redu. Ostala sam sama sa njima kad su imali tri i pet godina, ali borila sam se i nikada nisu bili bolesni. A onda iznenada počela je naša agonija, prvo Aca sa 27 godina, počeo je nestabilan hod, iz dana u dan stanje se pogoršavalo, kako su odumirale ćelije mozga bolest je pokazivala svu svoju lošu stranu. Oštećen mu je vid, govor, ne može se kretati, u početku je mogao da sjedi, čita novine sada je prikovan za krevet i ne može ništa. Ne smijem ga ostaviti samog, 24 sata sam uz njega, ako moram otići do grada platim ženu da ga pričuva“, priča za RINU Ljiljana Čolić.

Ova izmučena žena već 20 godina brine o bolesnom sinu, a posljednjih 10 godina i o kćerki. Bratu i sestri ova teška bolest uništila je život i svaku nadu u bolje sutra.

„Jelena je oboljela kasnije, ali evo već deset godina i ona se pati kao i Aca. Ona je moje sudbine, samohrana je majka sedamnaestogodišnjeg sina Nikole, kojeg na žalost više ne može da vidi zbog ove bolesti. Potpuno je slijepa, ne može se brinuti o sebi ne ustaje iz kreveta. Morala sam platiti ženu da je pazi jer ja sama ne mogu da se brinem o dvoje odraslih ljudi, to je velika muka. Naši životi su se pretvorili u pakao, ne znamo više za radost. Acino stanje je sve teže, potpuno je prikovan za krevet“, kaže drhtavim glasom ova hrabra majka.

Ljiljana se svih ovih godina bori uz pomoć dobrih ljudi, kako kaže najviše joj znači podrška i prijateljska ruka, jer tada zna da nije sama.

 

 

„Povremeno nas se netko sjeti, slali su nam Koenzim Q 10, pakete za kuću. Srpska bratska pomoć iz Kanade nam svaka četiri mjeseca pošalje novčanu pomoć. Bivši predsjednik općine Dragan Živanović uvijek mi je izlazio u susret, pomogli su da se asfaltira prilaz kući. Ja imam 14.000 mirovinu i isto toliko Aca prima tuđu pomoć i njegu. Najviše kupujemo Pampers pelene, treba nam 10 kilograma praška za rublje,  jedva traje deset dana. Higijenska sredstva su uvijek potrebna jer su oboje 24 sata u krevetu“, rekla je Ljiljana.

 

Ovu obitelj često posjećuje Srđan Srećković iz Topole, on je, kako Ljiljana kaže uvijek bio uz njih i pokušavao im pomoći koliko je mogao.

 

Uspjeli smo im osigurati drva za zimu, završili smo i radove na terasi i krovnoj konstrukciji, ali obitelji Čolić treba još dosta pomoći. Molim sve dobre ljude koji su u mogućnosti da se odazovu i pomognu ovoj obitelji u vrlo teškom stanju“, rekao je Srđan Srećković.

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email
Povezane objave

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?