Kvaliteta života i doživljaj usamljenosti kod osoba treće životne dobi

Zdravlje starijih osoba sve je važnija i češća tema suvremene znanosti i prakse. Za  ekonomiste  kvaliteta  života  u  prvom  je  redu  životni  standard  mjerljiv  objektivnim  pokazateljima  (primjerice  visina  dohotka,  stupanj  zaposlenosti,  dostupnost materijalnih bogatstava, BDP i slične ekonomske kategorije), dok za  sociologe  kvaliteta  života  podrazumijeva  povoljne  društvene  odnose.  Za  pojedinca kvalitetu života čini sve ono što mu je važno za život iz bilo kojeg razloga. Usamljenost možemo definirati kao bolno i negativno iskustvo koje je posljedica nedostatka u socijalnim odnosima osobe te je vrlo subjektivno.

Cilj istraživanja koje su provele Gorka Vuletić i Marina Stapić ( Filozofski fakultet; Sveučilište J.J.Strossmayer u Osijeku) bio je utvrditi odnos između subjektivnog doživljaja usamljenosti i kvalitete života starijih osoba te provjeriti postoje li razlike u subjektivnom osjećaju usamljenosti starijih osoba s obzirom na oblik obiteljske strukture u kojoj žive.

Provedeno istraživanje je pokazalo kako su starije osobe koje žive same u prosjeku usamljenije od ostalih skupina, imaju niži indeks osobne dobrobiti te su manje zadovoljne odnosima s bližnjima i pripadnošću zajednici. Naime, starije se osobe prvenstveno za pomoć i podršku oslanjaju na supružnike, a u slučaju kada oni nisu prisutni, zahtjev za pomoć i podršku usmjerava se na odraslu djecu. Iako postoje različiti oblici formalne skrbi važno je da djeca budu osjetljiva na potrebe ostarjelih roditelja, posebice kada izgube bračnog partnera i žive sami. U tom slučaju socijalna podrška igra važnu ulogu u smanjenju stresa u starijoj dobi, promičući tjelesno zdravlje i psihičku dobrobit. Bitno je naglasiti da socijalna podrška koju starije osobe primaju prvenstveno od supružnika, zatim od djece, braće i sestara, rođaka ili prijatelja, povećava šanse za dulji i kvalitetniji život. Iako se pretpostavljalo da će usamljenost sudionika ovisiti o obliku obiteljske strukture koji je prvenstveno okarakteriziran prisutnošću bračnog partnera te učestalošću kontakata s članovima uže obitelji, da bi se dobili što jasniji rezultati važna je i kvaliteta tih odnosa. Jasno je da sama prisutnost bračnog partnera ili učestalije interakcije s članovima uže obitelji nužno ne garantiraju i veću socijalnu podršku ili prisnije i kvalitetnije odnose koji mogu imati utjecaj na smanjenje osjećaja usamljenosti. Iako PWI skala sadrži česticu kojom se ispituje zadovoljstvo odnosima s bliskim osobama, pod njima se podrazumijevaju i obitelj i prijatelji. Stoga pojedinačno zadovoljstvo odnosima s obitelji ili prijateljima u ovom istraživanju nije jasno diferencirano. Istraživanjem je također osim kvantitete i kvalitete odnosa s članovima uže obitelji, bilo potrebno provjeriti razlikuju li se starije osobe koje žive u različitim oblicima obiteljske strukture po količini i kvaliteti interakcija s prijateljima. Naime, u tom slučaju dobila bi se jasna slika koje su varijable najviše povezane s doživljajem usamljenosti starijih osoba te kako variraju s obzirom na oblik obiteljske strukture. Usamljenost sudionika varira u tome koliko je vremena proteklo od gubitka supružnika.

Pripadnici treće životne dobi nerijetko su žrtve stereotipnih predodžbi s negativnom konotacijom mladih prema starijima. Pojavama starosti treba se prilagoditi i to životno doba oplemeniti i učiniti što kvalitetnijim, a pojavu bolesti što više odgoditi zdravim životnim navikama.

Sociologinja Sandra Vukušić