Kroz povijest nije bila rijetkost da su na ruševinama nicala još puno bolja, ljepša i veća zdanja no što su na istom mjestu bila prije. Ono što je krasilo sve neimare kroz povijest je da su i na ruševinama svaku građevinu ponovo gradili doslovno iz temelja što je svakoj davalo onu nužnu i jedinstvenu kompaktnost što je garantiralo i dugi rok trajanja, mnogih sve do današnjih dana. Hrvatski su „neimari“, očito ne naučivši ništa iz povijesti, nakon Domovinskog rata obnavljali i gradili na ruševinama toliko „kvalitetno“ da se dobar dio tih gradnji urušio već sa prvim malo jačim potresom, a svi i te kako dobro znamo koliko se za tu obnovu milijardi utrošilo.
Nevolja kao i svaka nevolja ili prirodna katastrofa nikada ne dolazi najavljeno, nikada se ne dočeka spremno, nikada ili rijetko kada prođe bez žrtava, ali rijetko kada i rijetko kome u svijetu treba ovoliko vremena kao što je potrebno Hrvatskoj da pokrene odnosno organizira sustav za brzu sanaciju i otklanjanje posljedica prirodne katastrofe. Za ono što se može i mora odraditi u nekoliko sati u Hrvatskoj je po viđenom do sada potrebno toliko još više dana, a ni tada nije sigurno da će išta funkcionirati bolje no prije. Danak je to koji sada svi plaćamo zbog evidentne zapuštenosti, nebrige i nesposobnosti mnogih iz raznih državnih institucija kojima je primarni posao brzo i efikasno reagirati u katastrofičnim situacijama. Ništa novo i neobično, zar ne?
Ono što je uvijek važno u katastrofičnim situacijama je brza, efikasna i široka akcija kojom se obuhvaćaju svi oni kojima je potrebna određena pomoć odmah, a onda i ništa manje važno ona sekundarna pomoć kojom se privremeno pa do trajno otklanjaju posljedice prirodne katastrofe, i upravo je to onaj dio koji može i treba biti dobra prilika. Ako je za sanaciju šteta koje su nastale u potresom pogođenom području neophodna poprilična građevinska operativa, ako je potrebno puno građevinskog materijala, ako je potreban veliki angažman mnogih proizvođača razne opreme koja se ugrađuje u stambene i gospodarske objekte, onda to ne da može već mora biti i dobra prilika da se proizvodnja puno toga pokrene ili dodatno razvije zapošljavajući pri tome veliki broj ljudi.
U kontekstu prethodno navedenog ne smije se ni u ludilu dogoditi da ministar gospodarstva Čorić ili bilo koji drugi član Vlade kaže kako u Hrvatskoj nitko ne proizvodi npr. kontejnere za stanovanje ili bilo što od onoga što se može proizvesti u Hrvatskoj pa ih već traži u inozemstvu, posebno kada u slučaju kontejnera za stanovanje u Hrvatskoj već postoji tvrtka koja ih dnevno može proizvesti odnosno isporučiti i više desetaka komada. Ovakvim neodgovornim istupima ministar radi veliku štetu domaćem gospodarstvu, a time radi direktno protiv interesa Republike Hrvatske.
Javnost ima pravo znati imena osoba i „obnoviteljskih“ tvrtki ratnih profitera
