Proces starenja stanovništva prisutan je svugdje u svijetu, prvenstveno u razvijenim zemljama. U zemljama u razvoju to je relativno noviji problem koji je došao do izražaja osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća. Danas većinu razvijenih zemalja karakteriziraju niske stope fertiliteta, odnosno nataliteta, što je posljedica demografske tranzicije.
Cilj ovog rada bio je skrenuti pozornost na doprinos prije navedenih čimbenika rizika i predstaviti model međugeneracijske solidarnosti preko međugeneracijskog volontiranja, razvijenog na Fakultetu za socijalni rad Sveučilišta u Ljubljani.
U posljednja dva desetljeća demografske promjene stavljaju socijalnu politiku pred izazove pronalaženja alternativnih načina za osiguravanje održivosti državnog proračuna. Izazovi starenja stanovništva u zemlji na makro razini države najvećim se dijelom rješavaju kroz mirovinske reforme i reforme tržišta rada, koje u trenutnim vremenima gospodarske krize ne postižu svoju svrhu.
Prema podacima Eurostata, najviše ljudi iz baby boom skupine otići će u mirovinu između 2015. i 2035. godine, što će rezultirati dodatnim problemima u održivosti socijalnog i mirovinskog sustava. Uz to, povećava se i rizik da stariji ljudi neće dobiti adekvatnu pomoć i podršku na jednoj strani, a na drugoj povećava se teret ljudi koji brinu za njih.
Radi se o izazovima koji su univerzalne prirode i uključuju tako pritiske na javne budžete i porezne sustave, kao i probleme koji se pojavljuju u održivosti mirovinskog i socijalnog sustava, koji u novostvorenom stanju stvaraju sukobe između generacija, uglavnom zbog raspodjele sredstava. Tako se pojavljuje potreba za reorganizacijom tržišta rada, koja bi prilagodila gospodarstvo i radna mjesta, posebno za stariju radnu snagu, na način zapošljavanja ili očuvanje radnih mjesta radno sposobnog starijeg stanovništva što nažalost još uvijek nije sprovedeno.
Ukupni koeficijent dobne ovisnosti (izračunava se kao odnos ovisnih ljudi, mladih i starih, u odnosu na populaciju u dobi od 15 do 64 godine starosti) trebao bi biti povećan s 49,3% u 2010. na 77,9% u 2060. godini (Eurostat.), a to će posljedično utjecati i na sposobnost obitelji da osigura brigu za svoje bližnje.
Sustavi socijalne zaštite i pitanja vezana za siromaštvo i socijalnu isključenost, također utječu na aktivno starenje na tržištu rada, u zajednici, kao i na zdravo starenje. Sustavi socijalne zaštite i politika zapošljavanja trebali bi se međusobno podupirati, kako bi potaknuli ljude i omogućili im daljnje obavljanje njihove profesionalne aktivnosti, dok bi programi socijalnih transfera, zdravstvene i socijalne usluge, koje se pružaju starijim osobama, omogućavale da aktivno sudjeluju u društvu i održe svoj samostalni život.
Povećanju jaza između generacija doprinose različite poduzetničke aktivnosti i otuđena rodbina gdje se starije ljude često vidi kao izvor bogatstva preko darivanja i nasljedstva te nuđenja jeftinih usluga za njih.
Sposobnosti i znanja starih i mlađih ljudi postaju važan dio ljudskog i društvenog kapitala. Njihovo aktiviranje i korištenje jača socijalni položaj starijih ljudi, olakšava teret mlađoj generaciji i doprinosi ukupnom društvenom razvoju, čuvajući dragocjeno iskustvo i vještine starijih ljudi, vrijednosti i tradicije, s jedne strane, a s druge integrirajući starije ljude u suvremeno društvo koje se brzo mijenja (tehnološke i druge promjene). Važni su živi kontakti kojih je danas među mladom, srednjom i starom populacijom tako malo da se često međusobno i ne poznaju, što je rezultiralo formiranjem predrasuda i stereotipa.
Povećanju udjela staračkog kontingenta u ukupnom stanovništvu doprinijelo je produljenje životnog vijeka. Veliku ulogu u povećanju očekivanog trajanja života uz poboljšanje društveno‐gospodarskih uvjeta imali su i pronalasci na području medicine, pogotovo u prevenciji i liječenju, što je rezultiralo opadanjem mortaliteta. Proces starenja stanovništva se stalno intenzivira i prisutan je u gotovo svim zemljama svijeta. Intenzitet starenja uvjetovan je ne samo porastom udjela starih u ukupnom stanovništvu, već istodobno i promjenama unutar radnog kontingenta, kao i smanjenjem udjela mladih.
Trebala bi postojati potpora postojećem sustavu usluga kako bi se osigurala dobrobit ljudi u svim fazama njihovih života. U političkom okviru, pojam zajednice mora zadržati svoj izvorni smisao, kao prostor u kojem država pruža usluge (na primjer, pomoć u domu, centri dnevnih aktivnosti, itd.) s namjerom da stariji ljudi čim duže mogu ostati u svom domaćem okruženju uz potporu zdravstvene brige i drugih usluga.
Projekti međugeneracijske solidarnosti u zajednici moraju biti utemeljeni na zadovoljavanju onih potreba koje zbog svoje specifične prirode ne mogu biti zadovoljene u okviru socijalnih usluga i koje značajno doprinose boljoj kvaliteti života svih generacija.
