Imamo li pravo na nasljeđivanje ljudskog dostojanstva?

Na današnje misli koje želim podijeliti s ostalim umirovlje­nicima navele su me riječi jedne naše članice na nedavnoj go­dišnjoj skupštini jedne podružnice. Gospođa Anka je uzela riječ u ras­pravi i rekla kako je u istoj tvornici odradila više od 40 godina, gdje se bez obzira na rad u lošim uvjetima zaposlila kao petnaestogodišnja djevojka. Kad su odlučivali o pobolj­šanju uvjeta rada, odricali bi se dije­la dohotka i podjele viškova, sve kako bi sagradili suvremene radne prostore.   Govorilo se tada da to grade da bi njihova djeca mogla tu raditi, a oni sami imali osiguranu starost, besplatno liječenje, dobre mirovine i smještaj u domove um­irovljenika.

Danas tu rade neki drugi ljudi. Ljudi koji nemaju razumijevanja za umirovljenike, bivše radnike, a njihova djeca i unuci su nerijetko nezaposleni. Nisu prevareni samo od tvornice, već i od vlasti. Srce joj je puno gorčine jer se pred­sjednik Sabora javno čudi zbog čega umirovljenici reagiraju na povećanje cijene dopunskog zdravstvenog osiguranja od samo 19 kn mjesečno, a mirovina je po­većana mjesečno od 5 do 15 kn. Smatra da bi umirovljenici konač­no trebali početi javno protestirati, jer valjda imaju pravo na dio ono­ga što su stvarali i što je i sada u funkciji.

Voda do grla

Pozvala je stotinjak prisutnih kolega da otvore oči, srca i pa­met, da se osvijeste i pogledaju što im se događa i kuda  idemo, te dodala da se trebaju svi zajedno javno boriti za ostvarivanje svojih prava, jer to za njih neće učiniti nitko drugi. Voda je došla do grla, rekla je.

Gospođu Anku kolegice i kole­ge cijene i pozorno su slušali nje­ne riječi kako nakon 42 godina ra­da u tvornici ima mirovinu od sa­mo 2.180 kn, jer je otišla u prijev­remenu mirovinu. Ma koliko je „zahvalna“ Gradu Zagrebu što ima pravo na besplatnu vožnju u gradskom prometu, ogorčena je, jer po mirovini spada u „socijalnu kategoriju”, u kategoriju na grani­ci siromaštva. Premlada je morala početi raditi, u mirovinu je otišla s nepunih 60 punih godina, ali iza sebe ima 42 godine radnog staža, i nitko se ne bi smio usuditi reći da svoju mirovinu nije zaradila.

I doista, kad stavimo u omjer povećanje dopunskog zdravstve­nog osiguranja od 30 posto i po­većanje mirovina od 0,46 posto, onda mjesečno povećanje mirovi­ne samo djelomično pokriva i onih famoznih „samo 19 kn“. Troškovi rastu 30 posto, a povećanje miro­vine 0,46 posto.

Pogledajmo što se zbiva u hit­noj bolničkoj službi. Vi eto, slu­čajno niste liječnik i u panici svo­je stanje procijenite ozbiljnim te se uputite po pomoć, no pokaže se kako morate platiti 100 ili 150 kn. Što ako ih nemate? Ili ste če­kali na pregled, prošla je ponoć i trebate kući, ali nemate novaca za taksi, što tada? Ostajete u če­kaonici do jutra… ili će vas mož­da zamoliti da napustite i čekao­nicu, usred zime ili vruće ljetne noći?

Sjetila sam se i slučaja Za­grebačkog električnog tramvaja, koji je u natječajima za zapošlja­vanje mladih ljudi dao dodatne bodove za zapošljavanje djece svojih umirovljenih radnika. Za­mislite što se dogodilo: ostali kandidati su podnijeli žalbe i to više nije bila prednost, jer svi tre­baju imati iste šanse. Iz istog ru­kava izvlačim i priču suradnice koja traži posao za sina punih pet godina i koja je očekivala da će joj njena bivša radna organi­zacija pomoći i pružiti sinu šansu za zaposlenje. Možete misliti ka­kav je bio ishod. Više nitko niti ne odgovara na molbe poslane na natječaj.

Ukinuto dostojanstvo

Danas, razmišljam i o svojim roditeljima. Svakodnevno su pre­pričavali događaje s posla. Mi dje­ca išli smo u njihove firme po da­rove, koje nam je donosio dobri Djed Mraz, upoznali nekog od še­fova i sprijateljili se s djecom dru­gih radnika. Tako i danas sretnem jednog „maminog šefa“, a s ne­kom sam djecom svoje generacije još u prijateljskim odnosima. Raz­mišljam i o svojoj kćeri, koja je na privatnim druženjima susretala moje kolege i s kojima se pone­kad družimo i danas. I tada su se često zapošljavala djeca bivših, umirovljenih radnika u istim tvor­nicama. Smatralo se da će netko biti bolji i privrženiji radnik, ako su mu tu radili roditelji, a ponekad i djedovi i bake. Bila je to neka drukčija, toplija i konkretnija soli­darnost za koju nema danas više razumijevanja.

Razmišljam i o radnicama „Kamenskog” čije su nekretnine ras­prodane za sitne novce, a ostatak je nedostatan za isplatu zasluže­nih neisplaćenih plaća, jer radnice nisu prve na redu liste dužnika.

Kod liječnika, pak, promatram medicinsku sestru kako čeka 5 sati na red za pregled. Radila je u zdravstvu 40 godina, ali je nitko od sadašnjih djelatnika ne pozna­je. Pitam se imaju li bivši um­irovljenici u pojedinim situacijama pravo nasljeđivanja (ako ništa drugo) malo ljudskoga poštova­nja.

Danas su me zvali da pomo­gnem u smještaju u dom jedne naše članice. Gospođa ima 86 go­dina i iznenada je postala nepok­retna. Zahtjev za dom za redovni smještaj podnijela je još prije 11 godina, ali nije dočekala pozitivno rješenje, a sada mora u stacionar.

I za to se čeka, čeka…

Jesmo li doista izgubili pravo na dostojanstvo? Mislili smo, ako ništa drugo, imat ćemo nasljedno pravo na – dostojanstveno stare­nje. Na starenje bez stresova i zlostavljanja.

Na žalost, neki od ovih primje­ra na granici su zlostavljanja – od strane sustava.