Povremeno, t.j. dosta često, kad nismo na nekim događanjima ili samo u šetnji,nastojim da odemo na dječje igralište.
A i unuk se sam sjeti, jer vidi igralište sa našeg balkona, “svi su vani baka”.
Osjeti potrebu za igrom,za druženjem sa drugom djecom.
Znam da je to važno,zbog njegovog fizičkog razvoja,emocionalnog i jako važnog razvoja socijalnih vještina.
Zato uvijek uzmemo sa sobom dva ili više autića ,kako bi ih mogao podijeliti sa drugom djecom.
Vole se popeti na tobogan i spuštati najprije njih a zatim sebe.
Podstičem ga na što veći broj aktivnosti, da isproba sve sprave na igralištu.
Neke voli manje, neke više,neke se ne usudi koristiti, jer je sam procijenio da na pr., ne može skočiti sa jedne gume na drugu.
Sada već ide na gredu, i na stijenu za penjanje.
Štitim ga i čuvam,stojim kraj njega kada se penje ali iako je jednom i pao,treba pokušavati, ponovo, i ponovo.
Tako će se upoznati sa opasnostima.
Katkada kaže da mu je tu već i dosadno, jer sve te sprave je već isprobao.
Najbolje je kada nađe nekog drugog dječaka s kojim je “kliknuo”i tada se igraju zajedno sa autićima ili sa loptom.
Često uključe i mene,kao golmana ili kod dodavanja lopte.
Djeca su različita, neki su vještiji u penjanju od drugih,ali treba ih pustiti da probaju koliko mogu i znaju.Treba vjerovati njihovim instinktima.
Veći klinci kreću na zahtjevnije razine dok mali tu ne idu, osjećaju da ne mogu,znaju svoje limite.
Promatraju velike i uče.
Krivo, pogrešno i loše je čuvati ih doslovno od svega.
Od trave (zbog buba), od blata ( da se ne zaprljaju ) ili poderu odjeću,izgrebu ruku.
Ako ih pretjerano štitimo postati će osobe,koje se ne će znati suočiti s opasnostima jer ih ne će znati prepoznati.
Nekad su se djeca penjala po drveću i padala sa njih.
Skulirana baka Slavica, Treća dob
tag:međugeneracijska solidarnost
