U subotu, 21. svibnja 2016., održan je prvi Nacionalni Hod za život. Pod geslom „Za život, obitelj i Hrvatsku” hodalo se od Trga kralja Tomislava do Trga bana Jelačića. Bilo ih je oko deset tisuća, a na čelu ove retro ekipe hodile su Željka Markić i Sanja Oreško- vić, obje vrlo dobro stojeće gospođe u godinama. “Ovim miroljubivim hodom želimo izraziti optimizam i svratiti pozornost na dostojanstvo i vrijednost svakog ljudskog života od začeća do prirodne smrti te potrebu da država konkretnim društvenim i ekonomskim mjerama podupire djecu, žene i muškarce koji žele biti roditelji”, zborila je Markić.
„Svaka razborita osoba podupire život nad smrću”, poučavala je gđa. (bivša) premijerka. Dok su prijetvorne gospođe prikrivale stvarni cilj hodanja po Zagrebu, gospodin John Vice Batarelo, samozvani katolički ajatolah, otvoreno je rekao: „Išli smo braniti život i ovo je početak senzibi- liziranja hrvatske javnosti za prljavu tajnu da 3 tisuće djece nestane u našim bolnicama zbog tog jednog zakona”. Tako je hod za život postao hod za povratak ilegalnih pobačaja na kuhinjskim stolovima i u šupama. Hod za zabrane, prijetnje, kazne, istrage, optužbe.
Onda je 1. lipnja 2016. održano okupljanje na poziv Inicijative „Hrvatska može bolje”, a samo na središnjem trgu u Zagrebu okupilo se 50.000 osoba, koje su tražile nemiješanje politike u obrazovanje i početak primjene cjelovite kurikular- ne reforme. Bio je to skup tihe civilizirane hrvatske većine, one koja se okupila na nadstranačkom pitanju, da bi poslala jasnu političku poruku protiv mraka i podjela.
Mnogi ne znaju što znači kurikulum, no pogled u latinski rječnik kaže da je to – hod, hod kroz obuku. Eto, dakle, dva hoda u desetak dana. I jedan i drugi se pozivaju na život; prvi na život od začeća, a drugi na život kroz obrazovanje. Na ovom drugom hodu mladić se popeo na binu i rekao: „Ja sam Karlo, ja sam učenik. Molim vas nemojte me otjerati iz moje domovine Hrvatske. Učenici ove zemlje više ne žele biti dio lošeg eksperimenta nemoćnih politika i ne žele biti dio neodgovornosti političkih elita”
I upravo tu, u riječima Karla, prestaje život i počinje preživljavanje. No, izgledi ljudske rase za preživljavanje su bili značajno bolji kada smo bili bespomoćni protiv zvijeri, nego danas kada smo bespomoćni protiv nas samih. A civilizacija se razlikuje od divljine utoliko što u njoj najjači ne zadržavaju cijeli plijen, nego ga posredstvom društvenih mehanizama dijele sa slabijima. No, Hrvatska je postala zemlja bogate manjine i siromašne većine, a nijedno društvo ne može rasti i biti sretno ukoliko njegov veći dio čine ljudi koji su siromašni i jadni; ako im se u zamjenu za nadu, nudi mržnja i agresija.
Zato su aktivisti Sindikata umirovljenika Hrvatske bili na glavnim trgovima Zagreba i drugih gradova. Tamo su udružili svoju nadu s Hrvatskom koja može bolje. Jer im je dosta bijede i poniženja, društvene marginalizacije i ravnodušnosti. Jer im je dosta očaja njihove djece, i jer su uvjereni kako je došlo vrijeme da im barem unuci nauče kako se misli, a ne što se misli.
Bili su na trgovima na kojima je nada plesala i bez muzike.
Piše: Jasna A. Petrović
