Hipohondrija – Uzroci i liječenje

Što je hipohondrija?

Kod hipohondrije ne postoje organski odnosno tjelesni uzroci, a oboljele osobe vrlo često teško prihvaćaju psihogenu narav svojih tegoba.

U hipohondriji se naizgled beznačajni simptomi ili tjelesne senzacije, a često i fiziološke pojave, tumače kao simptomi teške bolesti što je praćeno i snažnim strahom i tjeskobom. Za pojavu simptoma ne postoje organski odnosno tjelesni uzroci pri čemu oboljele osobe vrlo često teško prihvaćaju psihogenu narav svojih tegoba te ustraju na novim pregledima i dijagnostičkim obradama. Samo stanje je često dugotrajno, no intenzitet tegoba u hipohondrijskom poremećaju može vremenom varirati, pri čemu se tegobe često pojačaju u stresnim razdobljima i starenjem. Sama riječ ‘hipohondrija’ potječe od grčkih riječi te u doslovnom prijevodu označava nešto što se nalazi ispod hrskavice, aludirajući time na pojavu da se oboljeli od ovog poremećaja upravo i žale na promjene i bolnosti u tom području.

Pojava hipohondrijskog poremećaja

Hipohondrijski poremećaj se najčešće pojavljuje u ranoj odrasloj dobi, a učestalost samog poremećaja je prema provedenim istraživanjima od 1 do 4,5 posto, češće u muškaraca. Može se pojaviti kao jedna ili više epizoda ili može imati kontinuirani tijek. Osim hipohondrijskog poremećaja, ono što se u svakodnevnoj kliničkoj praksi često viđa, a što treba razlikovati od ovog poremećaja, jest da i zdrave osobe koje nemaju dijagnozu psihičkog poremećaja, pokazuju različitu razinu preokupacije s bolešću unatoč normalnim dijagnostičkim nalazima. Prema nekim istraživanjima ta brojka se penje do 45 posto.

Kako se manifestira hipohondrija?

U kliničkoj slici hipohondrijskog poremećaja postoji pretjerana zabrinutost ili strah da osoba boluje od teške bolesti u trajanju od barem šest mjeseci.

U kliničkoj slici hipohondrijskog poremećaja postoji pretjerana zabrinutost ili strah da osoba boluje od teške bolesti, i to u trajanju od najmanje šest mjeseci. Nadalje, česta je i pretjerana zabrinutost oko blagih simptoma ili u situacijama kada simptomi uopće ne postoje, ali i tumačenje normalnih pojava u organizmu kao simptoma bolesti. U praksi tako često vidimo da se svaka bol u prsištu tumači kao infarkt, osobe se mogu žaliti da imaju karcinom pluća, da im je kraj blizu, žgaravica nakon obroka se tumači kao čir želuca, a problemi s probavom kao znak tumora probavnog sustava.

Zbog straha od bolesti oboljela osoba traži česte preglede liječnika, često radi opsežnu dijagnostičku obradu, a unatoč uvjeravanjima liječnika da je s njom sve u redu i dalje je preplavljena strahom i brigom za svoje zdravlje. Kada nalazi pretraga ne pokažu nikakve promjene često se osoba sama višekratno pregledava tražeći po tijelu znakove bolesti, učestalo pretražuje Internet i dostupnu medicinsku literaturu kako bi se informirala o znacima bolesti koje onda često prepoznaje kod sebe. Ovakva percepcija različitih bolnih senzacija u tijelu je nesvjesno dokazivanje određene bolesti ali često i odraz frustracije okolinom, obiteljskim odnosima, liječenjem ili nadležnim liječnikom.

Kao posljedica svakodnevnog straha i napetosti javljaju se i poteškoće u svakodnevnom funkcioniranju, problemi na poslu, u emocionalnoj vezi, izbjegavanje ljudi, mjesta i aktivnosti jer se sve povezuje s rizikom za zdravlje. Poremećaj pokazuje sklonost da postane kroničan, pri čemu je njegovo pojavljivanje epizodnog karaktera, odnosno izmjenjuju se razdoblja kada su simptomi jako istraženi s razdobljima relativno dobrog psihičkog funkcioniranja. S obzirom na prisutne tegobe, gdje oboljeli žive u stalnom strahu od bolesti koja “postoji ali nije još otkrivena”, znatno je narušena kvaliteta života i bolesnika, ali i njegove najbliže okoline.

Zašto nastaje hipohondrija?

Najčešći rizični čimbenici za hipohondriju su stresni životni događaji, zlostavljanje ili zanemarivanje u djetinjstvu te respiratorne bolesti u ranoj dobi.

Uzroci razvoja hipohondrijskog poremećaja nisu još uvijek dovoljno poznati, no postoji više socijalnih, psiholoških i neurobioloških čimbenika koji mogu doprinijeti razvoju. Među najčešće rizične čimbenike spadaju stresni životni događaji, zlostavljanje ili zanemarivanje u djetinjstvu, a primijećeno je da su hipohondrične osobe često bolovale u djetinjstvu – i to obično od respiratornih bolesti poput astme ili bronhitisa. Nadalje, obično je i netko u obitelji bolovao od sličnog poremećaja. Postojanje nekog drugog psihičkog poremećaja poput depresije, opsesivno-kompulzivnog poremećaja ili psihotičnog poremećaja također povećava rizik od razvoja hipohondrijskog poremećaja.

Razvoju hipohondrijskog poremećaja sklonije su osobe koje imaju otežanu toleranciju određenih neugodnih ili neobičnih tjelesnih senzacija što vodi tome da se svaka pojava ili promjena u tjelesnom funkcioniranju doživljava ozbiljnom i potom se traži obrada i pregled kako bi se to potvrdilo. Drugim riječima, ono što je bi zdrava osoba doživjela kao nelagodu, hipohondrični bolesnik to doživljava kao intenzivnu bol. Postoje i teorije koje pojavu hipohondrije objašnjavaju kao oponašanje nekih obiteljskih obrazaca ponašanja gdje se kroz ulogu bolesnika realizira potreba za pojačanom pažnjom, brigom i ljubavi.prenosi

Dijagnoza hipohondrijskog poremećaja

U dijagnostičkoj obradi pomaže nam klinička slika koja je više nego upečatljiva, no jednako tako važno je obratiti pozornost i na psihička stanja koja se često mogu pojaviti zajedno sa hipohondrijskim poremećajem poput obuzeto-prisilnog poremećaja, generaliziranog anksioznog poremećaja, depresije ili ovisnosti o psihoaktivnim tvarima.

Liječenje hipohondrijskog poremećaja

Liječenje hipohondrije je složeno i dugotrajno te nerijetko zahtjeva kombiniranu primjenu farmakoterapije i psihoterapije.

Proces, tj. postupak liječenja hipohondrijskog poremećaja je složen i dugotrajan te nerijetko zahtjeva kombiniranu primjenu farmakoterapije i psihoterapije te ono što je najvažnije dovoljno vremena i strpljenja kako od strane bolesnika tako i od strane liječnika. Cilj je liječenja pomoći oboljeloj osobi da se adekvatnije nosi sa anksioznosti koja je vezana uz njeno tjelesno zdravlje te da se poboljša funkcioniranje u svakodnevnom životu općenito. Na samom početku terapijskog procesa od iznimne je važnosti uspostaviti terapijski savez s pacijentom, pokazati razumijevanje za njegove tegobe te stvoriti atmosferu prihvaćanja simptoma bolesnika kao načina emocionalnog komuniciranja. Bolesnicima treba objasniti mogućnost da i psihološki čimbenici mogu imati ulogu u pojačavanju podliježećih tjelesnih simptoma.

Psihoterapijski pristup liječenju

S obzirom na to da su tjelesne senzacije vezane uz emocionalnu nelagodu i osjećaj tjeskobe zbog zdravlja psihoterapijski pristup koji se pokazao najučinkovitijim i koji se najčešće primjenjuje u liječenju je kognitivno-bihevioralna psihoterapija (KBT). KBT može pomoći oboljelim osobama bolje prepoznati i biti svjesniji strahova, briga i vjerovanja koja imaju o bolesti, pomaže oboljelima naučiti druge načine doživljavanja tjelesnih senzacija kroz promjenu opterećujućih i neučinkovitih obrazaca razmišljanja, mijenja način reagiranja na tjelesne simptome, uči kako se suočiti i tolerirati stres i anksioznost, značajno smanjuje obrasce ponašanje koji se odnose na stalno pregledavanje vlastita tijela u potrazi za simptomima te u konačnici poboljšava funkcioniranje u obitelji, na poslu, u vezama i u socijalnim situacijama općenito.

Terapija lijekovima

Osim psihoterapije u liječenju se mogu primjenjivati i lijekovi i to najčešće antidepresivi iz skupine selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina koji također mogu znatno umanjiti intenzitet simptoma. Najčešća poteškoća u liječenju bolesnika s ovim poremećajem je njihova nespremnost da dožive svoje stanje kao psihički, a ne kao fizički problem, zbog čega je važno pokazati razumijevanje za njihovu zabrinutost, a potom racionalnim i logičkim pristupom, često terapijskim razuvjeravanjem, pružiti primjerene informacije i opravdati uključivanje u psihijatrijsku skrb.

Zaključak

Tjelesna dobrobit i integritet ključne su stavke za preživljavanje, stoga ne čudi što većina ljudi povremeno ima misli usmjerene na vlastito zdravlje kako bi prepoznali simptome na vrijeme te tako isključili mogućnost neke ozbiljne bolesti. Ipak, patološko je stanje kad se beznačajni simptomi, fiziološke pojave i senzacije tijela tumače kao teške bolesti te se uslijed toga razvija anksioznost. Adekvatno razumijevanje hipohondrije te odabir prave terapije je od ključne važnosti za racionalni zdravstveni pristup p u smislu poboljšanja kvalitete života zahvaćene osobe.