Dome, zdravi dome

U posljednje vrijeme vrlo često razmišljam o domovima. O domu u kojem sada živim, o domu moje kćerke, o domu za sta­rije osobe u koji sam pod­nijela molbu za smještaj, o domu mojih roditelja, domu moga djetinjstva, o domu u kojem sam živjela 20 godi­na na početku samostalnog življenja i u kojem je rođena moja kćerka. U svakom je domu život bio drugačiji i svaki je imao drugu funkci­ju, ali moj doživljaj i odnos prema domu bio je u sva­kom poseban. U svakom je ostao dio dragih stvari i dio mene.

vezane vijesti 

Emotivno se vežemo za mjesto našeg doma, za stva­ri, za susjede, za sve koji žive u tom domu. I svaki dom nam daje mnogo ugodnih sjećanja, svaki nam daruje mirno utočište i pruža po­dršku kad smo u potrebi da budemo samo svoji, kad tre­bamo pomoć, jer smo bole­sni ili osamljeni. Svaki čovjek ima pravo na dom. Što smo stariji to smo više vezani za dom, jer nam pruža sigur­nost i emocionalnu toplinu. I veličina naših domova uskla­đena je s potrebama.

Velike obitelji trebaju veliki dom. Kako starimo, djeca odlaze i grade vlastite do­move, bračni partneri umi­ru. Naš dom postaje samo jedna soba u domu za starije osobe. Svaki čovjek ima svoj poseban emotivni doživljaj doma. U slučaju da netko ugrožava naš dom, spremni smo ga braniti na sve mogu­će načine.

Tijekom cijelog smo živo­ta imali još jedan vrlo važan dom, a to je bio i ostao dom zdravlja. Sjećam se kad se preko puta moje kuće gra­dio kompleks doma zdravlja.    Kad smo prešli iz starih, po gradu „razbacanih” ambu­lanti u nove prostorije, gdje je uz ambulantu bio i labo­ratorij u kojem smo odmah izvadili krv, vratili se liječniku s nalazom i odmah podigli li­jek u ljekarni u hodniku. Sje­ćam se kako smo se obrado­vali, bili ponosni na naš grad i sretni jer smo osjećali sigur­nost i brigu u našem novom domu, „domu zdravlja”. Vrlo brzo smo prihvatili taj naš novi dom, dom koji je bio u našem kvartu, tu blizu, koji je bio naš i uvijek si mogao dobiti sigurnu pomoć kad si trebao. Svaki je čovjek jako osjetljiv kad je u pitanju vla­stito zdravlje, a zabrinutost da izgubiš nešto na što si navikao i što smatraš to svo­jim pravom postaje glavnim problemom.

Do sada većina pacijena­ta nije znala ništa o liječni­cima koji rade u ambulan­tama koje su u „koncesiji” i smatraju se samostalnijim, gotovo privatiziranim, ras­polažu s nešto više novca, kojega sami raspoređuju i o manjem broju liječnika obi­teljske medicine (oko 30 po­sto) koji su zaposlenici doma zdravlja. I jedni i drugi rade jednako dobro, s jednakim brojem pacijenata, samo što im nisu iste plaće. Znamo da su svi liječnici možda potpla­ćeni za svoj odgovoran rad s velikim brojem pacijenata tijekom radnog vremena, ali istovremeno je nepraved­no prema nekima koji imaju manja primanja, samo zato jer ne mogu dobiti konce­siju, jer 30 posto liječnika u primarnoj zaštiti mora­ju ostati zaposlenici doma zdravlja. Promijenjen je tako i odnos među liječnicima, pa se poneki ponašaju kao pra­vi „privatnici”.

Sada kad je aktualna pro­mjena Zakona o primarnoj zdravstvenoj zaštiti, liječnici zaposlenici doma zdravlja za­tražili su da svi liječnici dobi­ju koncesiju i da po uvjetima rada i po načinu financiranja budu izjednačeni. Iz prijedlo­ga novog Zakona nije sasvim jasna uloga za druge speci­jalističke službe u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Ministar zdravstva Kujundžić naja­vio je prijedlog izmjene po kojem do 25 posto liječnika u PZZ-u ostaju zaposlenici doma zdravlja. Većina liječni­ka je podržala kolege i orga­nizirala prosvjed na Markovu trgu pred Vladom, a pro- svjednike je primio i ministar te zaključio da je sada ovo prijedlog, a konačni tekst će usvojiti saborski zastupnici.

O davanju koncesija odluču­je lokalna samouprava.

I ne mogu ne citirati mi­sao koju je u svom intervjuu za „Liječničke novine” dala naša „najmlađa akademkinja Mirna Šitum, vodeća hrvat­ska dermatovenerologinja i dermatologinja”: „Hoće li se domom zdravlja zvati samo kuća, zgrada u kojoj su ne­kada radili liječnici među kojima nije postojala razlika ili će se lokalne samouprave odreći kuće, doma u korist novih privatnih vlasnika? Si­gurna sam da je onaj koji je toj instituciji nadjenuo ime doma zdravlja upravo u pu­nom smislu te riječi želio da u toj kući svi koji traže pomoć i zdravlje nađu pravi dom.”

I dalje kaže: „Moja je te­meljna prosudba da se pri­marna zdravstvena zaštita ne može odvajati od javne zdravstvene zaštite, od one prepoznatljive štamparovske dostupnosti u svakom tre­nutku.”

Sindikat umirovljenika se ne slaže s privatizacijom pri­marne zdravstvene zaštite. To mora ostati javnozdravstvena zaštita. Svi liječnici u domu zdravlja, „koncesionari” i zaposlenici, moraju imati iste materijalne i organizacij­ske uvjete za rad, osobito kad je riječ o osobnim dohocima.

Dom zdravlja mora ostati naš drugi dom, tu pored nas!