Decentralizacija socijalne skrbi i socijalne nejednakosti: Slučaj Hrvatske

Decentralizacija socijalne skrbi i socijalne nejednakosti: slučaj Hrvatske

Unatoč brojnim prijašnjim i sadašnjim programima namijenjenim smanjenju regionalnih nejednakosti, dobro je poznata činjenica da su međužupanijske ekonomske nejednakosti u Republici Hrvatskoj mjerene pokazateljem bruto domaćeg proizvoda po stanovniku i dalje izrazito visoke stoji u znanstvenom radu Zdenka Babića,  Studijski centar socijalnog rada,  Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Negativne posljedice takvog neravnomjernog razvoja su velike i reflektiraju se iseljavanjem radno sposobnog stanovništva iz najnerazvijenijih dijelova Hrvatske, ali i porastom socijalnih nejednakosti.

Značajan broj socijalnih program od nadležnosti njihovog koncipiranja i kreiranja do mehanizama kontrole i propisivanja standarda za njihovo provođenje i financiranje u većini europskih zemalja decentraliziran je na regionalne i lokalne razine vlasti.

Najčešći argumenti za decentralizaciju socijalnih programa na lokalne razine vlasti koji prevladavaju u europskom kontekstu su:

– probleme treba rješavati ona razina vlasti na kojoj nastaju

– povećanje učinkovitosti u pružanju socijalnih usluga koje se argumentira činjenicom da su lokalne jedinice vlasti bliže građanima te imaju adekvatnije instrumente kojima mogu preciznije detektirati socijalne potrebe na svom području i u skladu s njima dizajnirati učinkovitije socijalne programe od nacionalne razine

– povećanje efikasnosti u provedbi socijalnih programa zbog djelovanja zakona ekonomije razmjera.

Iz podataka koji analiziraju dostupnost institucionalne skrbi za starije osobe u Hrvatskoj važno je napomenuti kako je je dostupnost institucionalne skrbi za starije osobe u Hrvatskoj u velikoj mjeri ovisna o mjestu stanovanja te socio-ekonomskoj poziciji starijih osoba ili članova njihovih obitelji s obzirom na činjenicu da privatni domovi za starije i nemoćne raspolažu sa slobodnim kapacitetima pa oni koji imaju dobru platežnu moć u njima mogu pronaći smještaj.

Međutim, ukoliko uzmemo u obzir provedbu jednog od temeljnih načela socijalne skrbi, a to je načelo jednakosti što bi u stvarnosti značilo osiguranje podjednake dostupnosti institucionalne skrbi za starije osobe neovisno o njihovom mjestu stanovanja i socijalno-ekonomskom statusu, može se iznijeti ocjena da decentralizacija institucionalne skrbi nije unaprijedila implementaciju načela jednakosti u segmentu institucionalne skrbi za starije osobe u Hrvatskoj, nego je djelomično i umanjila implementaciju spomenutog načela u praksi pružanja skrbi za starije osobe u Hrvatskoj.

Iako je najveći broj prava u sustavu socijalne skrbi u Hrvatskoj i nadalje centraliziran, ipak od prvog zakona o socijalnoj skrbi iz 1997. godine jedinice lokalne i područne samouprave dobivaju sve više ovlasti u području socijalne skrbi te dolazi do postupne decentralizacije sustava socijalne skrbi. Ipak, spomenutu administrativnu i regulatornu decentralizaciju u području socijalne skrbi nije jednakim intenzitetom pratila fiskalna decentralizacija te je takva »parcijalna decentralizacija« i doprinijela porastu socijalnih nejednakosti u Hrvatskoj.

Uz visoke regionalne ekonomske nejednakosti koje se odražavaju u razlikama u životnom standardu i kupovnoj moći stanovnika prema županijama s vremenom dolazi i do porasta socijalnih različitosti među hrvatskim građanima, dok stupanj ostvarenja socijalnih prava počinje sve više ovisiti o mjestu stanovanja što je u suprotnosti s načelom jednakosti koje je jedno od temeljnih načela socijalne države.

U tom smislu, bilo bi korisno razmotriti ideju za uspostavljanje načela za osnivanjem svojevrsnog državnog socijalnog fonda za poravnanje putem kojeg bi se onda podijelio određeni iznos sredstava sa centralne razine za ostvarivanje socijalnih programa u manje razvijena područja i lokalne samouprave s ciljem ublažavanja rastućih socijalnih nejednakosti i ujednačavanja socijalnih prava građana Republike Hrvatske na cijelom državnom prostoru.

Institucionalna skrb predstavlja  sigurnu i izrazito važnu opciju  za  osobe  starije  životne  dobi  koje  žive  same  ili  su  samo usamljene. Boravkom u instituciji zbrinjavaju se životne potrebe osobe, osobe imaju svoj životni prostor te se osigurava puni pansion. Na taj način osoba ne mora brinuti o kućanskim poslovima i o pripremanju obroka. Još jedna prednost institucijske skrbi je dostupnost medicinske skrbi kroz 24 sata što je korisno za osobe koje su usamljene, sklone  padovima  ili  koje  moraju  koristiti određene lijekove što  često  zaboravljaju.  Stalna dostupnost pomoći i njege stvara u osoba starije dobi osjećaj sigurnosti.

Sandra Vukušić, Davorka Ožura