Beskućništvo društveni i politički problem

Naš Zakon o socijalnoj skrbi beskućnika definira kao osobu koja nema mjesto stanovanja, niti sredstava kojima bi mogla namiriti potrebu stanovanja te je privremeno smještena u prihvatilište ili prenoćište ili boravi na javnim ili drugim mjestima koja nisu namijenjena za stanovanje.

Pošto  je  beskućništvo  složena  tema  koja  je  u  posljednjih  desetak  godina  pobudila interes hrvatske znanstvene zajednice, u dosadašnjim radovima na tu temu nije se govorilo o kvaliteti socijalnih usluga namijenjenih osobama s iskustvom beskućništva no, pravo ta tema problematizirana je na  temelju  kvalitativnog  istraživanja  koje  je  obuhvatilo  ključne  sudionike  u  području pružanja usluga za beskućnike, uzimajući u obzir pravnu regulaciju kvalitete usluga za beskućnike, ali i problemi na koje pružatelji usluga za beskućnike nailaze pri praktičnoj primjeni pravnih dokumenata.

Dinancijski iznosi koji su jedinice lokalne (regionalne) samouprave u mogućnosti izdvojiti za financiranje usluga prihvatilišta/prenoćišta često nisu dostatni da se pokriju svi troškovi za rad prenoćišta/prihvatilišta (režijski troškovi, troškovi prehrane i higijenskih  potrepština  za  korisnike,  troškovi zaposlenog osoblja itd.). Primjerice, za jedno od prenoćišta grad izdvaja 220 000 kuna. Ta sredstva nisu dostatna da zaposle tri djelatnika na noćnim dežurstvima, iako bi  prema  Pravilniku  o  minimalnim  uvjetima za pružanje socijalnih usluga trebali, pa su u trenutku provedbe intervjua (lipanj 2019.) zapošljavali dva. Za drugo prenoćište grad izdvaja 136 000 kuna godišnje, dok su njihovi ukupni godišnji troškovi 580 000  kn.  Međutim, razliku  u  potrebnim  sredstvima  osiguravaju kroz ostale projekte, ovisno o dostupnim natječajima. Prihvatilišta koja vode organizacije poput Crvenog križa ili Caritasa, u manjoj se mjeri, u odnosu na druge pružatelje usluga za  beskućnike,  susreću  s  problemom  financiranja, budući da ne raspolažu većim financijskim, ali i drugim resursima (ljudski  resursi,  donacije  i  sl.).  No,  bez  obzira  na to, činjenica je da sve organizacije koje su pružatelji usluga za beskućnike, ovise o projektima i dostupnosti financijskih sred-stava putem različitih  natječaja za projekte. Upravo taj problem je istaknut ispred svih problema.

Postotak građana u riziku od siromaštva konstantno raste te je dosegao čak 20 posto, a posebno su ugrožene osobe starije od 65 godina, pa ih u tu skupinu ulazi čak 28,6 posto. Beskućništvo je društveni i politički problem kojeg političari vrlo rijetko spominju zbog toga što beskućnici uglavnom nemaju naviku glasanja na izborima jer su izgubili dodir s društvom koje ih je odbacilo.

Vukušić Sandra, Davorka Ožura