Što nam je danas najvažnije?
Koje su nam potrebe najvažnije, bološke, psihološke, društvene? Da li se kroz njih znamo ostvariti, ostvarujemo li se na pravi način ili ih ne doživljavamo uopće?
Kažu mnogi : «Potreba je percepcija. Posla ima svaki dan i postoje nužne potrebe koje valja ostvariti! Zapravo realnost je percepcija. »
Ma, moš mislit!
Reci ti to jednom prosječnom umirovljeniku koji ima penziju da si s time može g….. obrisati! Vjerujem da je ovom prosječnom umirovljeniku u Hrvatskoj također potreba, percepcija. Kak si zamisliš tako ćeš imati, tako će valjda i biti. Možda si mnogi od njih zamisle i veću mirovinu pa će bolje živjeti. Ovo je btw.ironija, da se ne uplaše stariji pojedinci i ne zamisle, iliti percipiraju… krivo
Ovo je zapravo početak mog bloganja. Danas je moja potreba bila otvoriti svoj blog ovakve vrste. Iako već blogam gotovo 3 godine, otkriti ću vam i jednom prilikom i kako, ovo bloganje je ipak sasvim nešto drugačije. Kažu da bi ono trebalo biti opušteno. Mnogi blogeri bojali su se približiti čitateljima, pokazati svoje pravo lice i opušteno pisati. Moram priznati da u mom slučaju je nešto slično, upravo zbog činjenice što su svi moji tekstovi ranijih godina bili više stručnog tipa i svi su bili pomno analizirani i detaljno ispravljeni. U ovom slučaju neće biti tako.
Stoga, ovo opuštanje budi dodatnu slobodu u meni. Biti će ovo presedan. Nema lektoriranja, već samo opušteno, manje-više, kako “uleti”. Dosad je bilo kontrolirano. Reći će mnogi: Ovo je naša Sandrica. Nemam potrebu razrađivati duboke detaljne priče, već sam onaj tip osobe koja u malo rečenica kaže jako puno. Srčana ali iskrena do boli. Takve prijatelje volim imati kraj sebe.
Stoga, ovo bloganje je moja potreba. Potreba za ovakvom slobodom.To je kao kad otvoris vrata i lupi te povjetarac…
Inače moje potrebe su duhovnog tipa…
Kao sociologinja koja zadnjih 15 godina radi na području, palijative, medija, poznajem mnoge oblike ageizma koji prate stariju populaciju i svaki korak u mom životu bori se za njihova prava.
Bloganje je postalo IN!
Nacionalni medij Treća dob u ovo divno vrijeme uskršnjih blagdana odlučila je otvoriti vrata blogerima. Vjerovatno ste čitali o tome ovih dana. Između svih njih koji će ovih dana izraziti svoju slobodu, nalazim se i sama, ja, sociologinja, Sandra Vukušić, urednica ali u jednom drugačijem svijetlu. Svi vam imamo nešto za reći. I uvijek će to biti samo za našu stariju generaciju a ponekad i za nešto mlađu. Mi se konstantno trudimo da se o vašim problemima čuje, da se pronalaze rješenja i štošta drugoga važnog.
Da, svatko će imati svoju potrebu izraziti se prema vama. Analizirati ćemo društvene potrebe našega društva. Iskoristiti ćemo sebe za više dobro. Nekome će u mislima biti platnene vrećice, nekome IT procesi, nekome pak luksuzna dobra, politika, kod nekih potreba za sexom, no ima i onih superskeptika za potrebe, a ima i onih koji su umjetno stvoreni. Uglavnom, tu smo za vas!
Što su vaše potrebe? Na koji ih način doživljavate, kako im pristupate i kako se manifestiraju. Jeste li im robovi?
Nekad ih brojimo na prste zbog siromaštva a nekad zbog materijalizma…
Mnogi uopće ne promišljaju duboko o tome što, doista trebaju svaki dan. A ta spoznaja je ono što je važno! Jer možda da smo pametni, bi si i do mirovine nešto i ušparali pa nam nebi bilo toliko teško kao danas naši starima? …I onda…krivo na sve moguće načine reagiramo…. E da, mi smo zapravo ono kako reagiramo. I to je jasno ko dan. Nemožeš nikoga farbati. I to je apsolutna istina!
I Iza svake potrebe ipak stoji nešto puno važnije od same potrebe? Ovoga puta je meni sloboda! Što je to za vas?
Pisanje mi je uvijek bilo lijek. Kroz pisanje mogu postati sve (nakon neprospavane i teške noći, jer dječica su odlučila lumpovati)….ooohhh ovo je meni nešto sasvim novo, zdravoseljački, ali još uvijek sam i ona ista, srčana, jaka, iskrena i vaša…samo bez korekcija.
Sretan vam Uskrs dragi čitatelji. Želim vam da imate ljubav, radost i mir! Zdravlje također. Znajte, nikada niste sami!
Moje djevojčice danas bojaju jaja, ako se mama odmori. Tri i prva godina života, važne su za djetetov razvoj. Učim ih nekim vrijednostima, iako ih ja ni sama nisam uvijek sprovodila najbolje. No, sve će one to znati. Kao i to da su ovi običaji poganski. Ali nama je to zabavno. I samo ljubav.:)
p.s. Ovdje nema mjesta lektoru. (ako želite čitati moje sociološke tekstove, na krivoj ste stranici. :)) Niti u tekstu niti na slikama. Realno. Zdravoseljački, možda i malo zbrda i zdola. Neću komentirati ali uvijek vas čitam. Bitni ste mi.:) Sve što radim uvijek je podređeno vama.
