Telefon za pakao

Sreća nije trajno stanje. Sreća je trenutak, a koliko će naš život biti ispunjen takvim trenucima ovisi, kako o nama samima, tako i o okolini koja nas okružuje, ali i o općim okolnostima, na koje osobno ne možemo utjecati. Sve je u redu dok živimo u takozvanim normalnim uvjetima, ali sve se može promijeniti u kratkom vre­menskom razdoblju, bilo zbog bolesti ili iznenadne smrti bliskog člana obitelji.

Velika je mudrost znati se prilagoditi okolnostima, jer njih ne možemo mijenjati, a sebe moramo. Osnovna ljudska potreba je slobodan i kvalitetan život i zato postoje zakoni i pravila da bi se ljude usmjerilo na bolji i humaniji životni put.     Pojednostavljeno gledano, ljudi tradicionalno imaju pravo na vlasništvo koje predstavlja oblik pripadanja i ovlasti neke osobe u odnosu na stvari. No, vlasništvo je i veliki rizik, neri­jetko i mamac za razne lešinare, izvor sukoba, sudskih sporova i pravog ratovanja u obiteljima. Prije nekoliko godina jedan moj susjed ostao je bez posla, razveo se i doselio se kod roditelja. Nakon njihove smrti nije imao prihode za život, nije ostvario uvjete za mirovinu, razbolio se i ubrzo umro. Dok su mu susjedi pomagali, od familije nije bilo ni traga, ni glasa. Nakon njegove smrti pojavilo se 15 nasljedni­ka koji su mu bili u daljnjem srodstvu, a možda su ga jedva i poznavali. Nekoliko godina među njima trajala je sudska borba za nasljedstvo stana. Na kraju nasljednicom je postala jedna žena koja je ubrzo stan prodala, ali i izgubila bilo kakve veze s posvađanom rodbinom. Od 15 nasljednika, jedan je pobijedio, a ostali su ostali živjeti s gorčinom, osjećajem da su prevareni ili naprosto s okusom neuspjeha.

     Nedavno sam čula priču gos­pođe koja s majkom i bratom živi u kući. Kuća je uknjižena pola na majku, a pola na brata. Majka bi htjela svoj dio poslije smrti ostaviti kćerki. Pravni savjet­nik joj predlaže da s majkom sklopi ugovor o doživotnom uzdržavanju, jer bi tako nakon majčine smrti njoj pripao taj dio kuće i ne bi ulazio u ostavinsku masu. Ona je svjesna toga da taj ugovor će biti samo fiktivan, jer ona ne uzdržava majku koja ima zadovoljavajuću mirovinu i još je uvijek sposobna o sebi brinuti. No, taj se ugovor o uzdržavanju koristi kako bi se zaobišlo Zakon o nasljeđivanju, jer ako majka samo oporukom ostavi dio kuće kćerki, brat bi mogao tražiti i nužni dio. I tu je imovina predmetom spora, dvojbe, briga, pa čak i razlogom za zaobilaženje zakona.

     Poznata mi je i sudbina jed­ne starije gospođe, udovice bez djece, koja je s unukom svoga brata sklopila ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. U istočnom dijelu grada Zagreba imala je dvije kuće. Odmah nakon potpi­sivanja ugovora vlasnikom kuća s okućnicom postao je unuk. Mladić se odmah razgoropadio i jednu kuću srušio, a drugu re­novirao i dogradio kat, a za baku je pripremio samo jednu sobicu. Naravno, unuku ni to nije dosta, već koristi sve mogućnosti da isisa svu imovinu. Gospođa mi se sama nedavno požalila da mu mora davati i pola svoje mirovine, valjda za režije, hranu, tko zna što sve ne. Baka je prevarena, no što bi bio drugi mogući izlaz? S ponešto ironije možemo reći da je barem prevarena„od svoje krvi”. Mnogi završe i puno gore.

Pamtim slučaj od prije dvije godine gdje je gospodin Adam sa svojom ženom potpisao ugo­vor o dosmrtnom uzdržavanju s vlasnikom doma za starije, dajući vlasništvo svoga stana za smještaj u privatnom domu u Bjelovaru za sebe i teško bolesnu suprugu. Vlasnik doma je odmah prodao stan. Tako, kada je nakon par mjeseci supruga preminula, a on nešto prigovorio zbog tretmana pokojne supruge, vlasnik ga je odmah izbacio iz doma. I tako je Adam izgubio stan, završio kao podstanar s jedva dovoljno novca za preživljavanje. A sudovi su spori, zna se.

     U ovoj zadnjoj priči šokantno je što je vlasnik privatnog doma normalno davao izjave za novinare i nije smatrao da je išta krivo učinio. A poznato mi je da je pružateljima socijalnih usluga smještaja zabranjeno sklapati ugovore o dosmrtnom ili doživot­nom uzdržavanju s korisnicima. To jasno piše u Zakonu o socijalnoj skrbi. No, „boli briga” vlasnika bjelovarskog doma za zakone, kad sudovi takve ugovore ne proglašavaju ništavnima, kad nitko ne nadzire njegovu prljavu rabotu. On je i inače poznat u krugovima socijalne skrbi kao uvijek spreman za ugovor o uz­državanju za vlasništvo kuće ili stana, pa čak i socijalne radnice u udaljenim gradovima nude obiteljima starica i staraca u nevolji njegov telefonski broj. Možda dobiju i proviziju za to? Ne bi bilo čudno, jer kod nas takve moralne ograde nisu posve jasno prihvaćene.

Ipak, iako vlasnici imaju slobodnu volju odlučiti što žele raditi sa svojom pokretnom i nepokretnom imovinom za života, odrediti tko će ih naslijediti, često to ostavljaju za zadnji čas kad ih dohvati neka teška bolest ili nepokretnost. Najčešće su žrtve umirovljeni­ci s malom mirovinom, ili bez potpore obitelji, koji ne mogu plaćati usluge cjelodnevne njege u svom domu. Zato bi bilo dobro na vrijeme početi razmišljati kud ćete s imovinom, kome ćete je ostaviti, kako je podijeliti, kako ne biste postali samo još jedna u nizu žrtava u ovoj priči kojom se potvrđuje narodna poslovica kako na ovaj svijet dolazite pra­znih ruku, a praznih ruku ćete iz njega i otići.(Glas umirovljenika)